Linija ★ 03 // Šator / Europa / Ukrajina / Dinamo

Pandurska posla pod šatorom

rent-a-cop

Već smo više puta govorili da je prosvjed stopostotnih invalida Domovinskog rata ispred ministarstva branitelja započeo s razlogom. Prosvjednici koji su se tada okupili s pravom su upozorili da su izgubili neka važna prava od kojih je posljednje i vrlo važno plaćanje skrbi člana obitelji za invalida. Posljednjih godina država se sustavno pokušava riješiti odgovornosti za ratne invalide i ministar Matić koji je za neke ni kriv ni dužan tijekom ovih prosvjeda postao „heroj“ zapravo je lagao svaki put kada je tvrdio suprotno. No zadnjih mjeseci zapravo jako malo slušamo o izgubljenim pravima branitelja, ali do šatora se redovito u svojim limuzinama spuštaju nova predsjednica, njezini politički pajdaši, popovi i pjevači, mafijaš Zdravko Mamić itd… Sve „poznati borci“ za socijalna prava.

Do promjene je došlo brzo nakon početka prosvjeda. Čim su se invalidi u kolicima pojavili na TV-u da prosvjeduju za svoja prava lešinari su namirisali priliku. Odjednom se kao vođa prosvjeda pojavljuje Josip Klemm, koji uopće nije ratni invalid niti s gubitkom njihovih prava ima ikakve veze. On je bivši pandurski specijalac koji sada vodi njihovu udrugu, ali prije svega on je tajkun koji ima jednu od najvećih „zaštitarskih“ firmi i koji kao veliki borac za narodna prava radnike plaća oko 2500 kuna. Kako policija preuzima prosvjed, tako socijalni zahtjevi nestaju i sve se svodi na zahtjev za ostavkom pojedinih političara. Nema posebnog razloga zašto bi invalidima ključno bilo tko je ministar. U zadnjih 15 godina imali su 5 ministara iz barem dvije stranke i ni jedan im nije propustio smanjiti prava. Koliko god ovaj ministar bio grozan, dolazak drugog ne jamči spašavanje prava. Dapače.

No ima onih koji se ne žele zamarati socijalnim pravima, ali rado pikiraju na ministarska mjesta i druge funkcije. A to je prije svega opozicijska stranka koja je jednako antinarodna kao i ova vladajuća, ali od nje se uglavnom razlikuje po tome što je – vode panduri. Osim predsjednika te stranke Karamarka i glavni tajnik „Vaso“ Brkić bivši su visoki dužnosnici policije i sigurnosnih službi, a s Klemmom su bliski još iz devedesetih kada je svima zajedno šef bio Josip Perković, ubojica prvo za korumpirano jugoslavensko vodstvo, a onda Tuđmanov batinaš – konvertit, kao i svatko tko u ovoj zemlji dolazi na pozicije moći. Dobro organizirana ekipa lako je ukrala tuđi prosvjed i inscenirala svoj mali „Majdan“ da bi sebi u budućnosti namjestili pozicije preko leđa branitelja. Svi branitelji, a posebno invalidi, zapravo su žrtve pandurskih podvala ovih manipulatora, jednako koliko i antinarodnih politika ove vlasti u službi diktature kapitala.

Dosta sanjarenja „socijalne Europe“

ljuta_caricaNakon prošlomjesečne euforije pobjedom Sirize kao početkom povratka „socijalne Europe“, pobjedničke trube sada su sasvim utihnule. Ideja da će nove stranke „ljevice“ u većini članica Europske unije brzo zamijeniti stare stranke, poništiti mjere štednje i povesti Europu prema eri socijalnog blagostanja nasukale su se o vlastita proturječja. Nakon nekoliko tjedana neuspješnih pregovora nova grčka vlada morala je prihvatiti dogovor s „europskim“ institucijama za koje se sve manje skriva da su pod kontrolom njemačke vlade. Taj dogovor za kratko produžava „kreditne obaveze“ Grčke, ali je istodobno obavezuje da nastavi reforme, drugim riječima nastavi tzv. štednju koja spašava profite kapitala preko leđa grčkog naroda. Svi planovi, programi i obećanja razbili su se na Berlinu jer ih je njemačka vlada jednostavno odbila i natjerala Grke da potpišu da ne mogu „jednostrano“ voditi vlastitu zemlju.

Ne valja tu previše kukati o izdaji, porazu ili povlačenju. Očito je da sadašnja, a onda ni bilo koja buduća grčka vlada ne može voditi samostalnu politiku u okviru „integrirane“ Europe – to otvoreno piše u sporazumu i to su pregovori jasno pokazali. Kako onda stvoriti „socijalnu Europu“ ako sve što se događa u toj Europi, čak i u pojedinim članicama, mora odobriti Njemačka koja je ujedno najveći vjerovnik i čiji se kapital najviše okoristio nametnutim mjerama štednje i zajedničkim tržištem? Planovi promjena kroz europske institucije slamaju se na činjenici da te institucija nisu „zajedničke“ kako ih se predstavlja, već da su sagrađene na hegemoniji manjeg broja zemalja nad većinom. Zajednička Europa koja se zaziva ne postoji niti može postojati – kontinent je podijeljen na zavisne i imperijalističke zemlje, a svaka integracija neravnopravnih samo služi pojačavanju tih odnosa.

Kako kaže stara francuska poslovica – ne možete napraviti omlet bez da razbijete jaja. Ne možete preokrenuti odnose u Europi bez na uništite Uniju koja služi tome da održi postojeći odnos snaga. Bez obzira na geografiju, mi nismo „Europa“, mi smo zavisna zemlja Europe. Borba za „socijalnu Europu“ danas jednako je besmislena kao da su se komunisti u Vijetnamu 1950-ih borili za „socijalno Francusko kolonijalno carstvo“. Naše promjene, naša demokratska i socijalna revolucija može imati jedino karakter Narodno-oslobodilačke borbe. Na nama, narodima zavisnih zemalja Europe je zadatak da se svim silama borimo protiv institucija europskog imperijalizma, protiv Europske unije. Tek naše oslobođenje nam omogućava da ravnopravno gradimo novo, ravnopravno jedinstvo s radničkim klasama imperijalističkih zemalja.

Dolje rat oligarha i imperijalista!

donbasRat u Ukrajini sada traje skoro godinu dana, a tek su prošlog mjeseca napravljen prvi korak prema nekom mogućem mirnom rješenju. Taj korak bio je dogovor sklopljen između Rusije i Njemačke (uz potporu Francuske) u Minsku u čijoj izradi nitko iz suprotstavljenih strana iz Ukrajine nije igrao nikakvu značajnu ulogu. Kako je do toga došlo? Snažna podjela između jugoistoka i sjeverozapada Ukrajine nije oduvijek postojala i neposredno nakon osamostaljenja ranih devedesetih nije se pokazivala na izbornim rezultatima. Ali dvadeset i pet godina katastrofalnih ekonomskih politika dovelo je veliku većinu radničke klase u siromaštvo, a nekolicinu oligarha do nezamislivih bogatstava. Prema ukrajinskim oligarsima naši domaći tajkuni izgledaju kao vlasnici seoskih dućana, a sve je to nakupljeno sustavnom pljačkom javne imovine u ovom nekad ekonomski snažnom dijelu bivše velesile Sovjetskog saveza.

Jasno je da u takvoj situaciji vlast oligarha sve manje ovisi o nekoj narodnoj potpori, a sve više dogovorima koje ti lokalni baruni ostvaruju međusobno i sa stranim silama. Ukrajina je s vremenom sve manje bila jedinstvena zemlja, a sve više skup „feudalnih“ posjeda oligarha. Jačanjem Njemačke kao novog europskog hegemona dio tih oligarha počeo se umjesto Rusiji okretati novom gazdi na zapadu. Po sredini zemlje stvorena je pukotina pri čemu su istok i jug (koji su svojevremeno najviše profitirali od sovjetske industrijalizacije) pod vodstvom svojih oligarha ostali privrženi Rusiji, dok su se sjever i zapad okretali zapadnim silama za koje su mislili da će im omogućiti da steknu prevlast nad konkurentskim oligarsima s istoka. Tu počinje velika igra za utjecaj koja traje barem desetak godina u kojoj se smjenjuju Januković i Juščenko, predstavnici zapadnih i istočnih oligarha i saveznici Zapada i Rusije.

Podjela koja je prošle godine dovela do otvorenog rata nije dakle pala s neba, nego je posljedica sukoba između oligarha i imperijalista u koju su uvučeni narodi Ukrajine. Da bi izbacili Rusiju iz igre, SAD i Njemačka iskoristili su legitimne narodne prosvjede, pomogli da te prosvjede preuzmu oligarsi uz pomoć otvorenih nacista i tako omogućili da ta gamad dođe na vlast. Dobar dio zemlje koji još uvijek pozitivno gleda na nasljeđe SSSR-a (jedinog perioda kada je ova zemlja doživjela neki napredak) nije na to mogao pristati, a Rusija je te osjećaje iskoristila da bi pokazala da je još uvijek „velika sila“ i gurnula milijune ljudi u otpor toj vlasti, znajući da će ih koristiti kada joj to treba, a izdati kada se dogovori sa svojim suparnicima. To se naposljetku upravo i događa kada se dogovori prave između Njemačke i Rusije, a bez utjecaja Ukrajinaca.

Nekoliko tisuća ubijenih i preko milijun i pol izbjeglica posljedica je nepunih godinu dana ratovanja, a Ukrajina je još podjeljenija nego ikad, socijalna situacija katastrofalna – a sve kako bi imperijalisti oprobali svoje snage i utjecaje. Radnička klasa nema interesa u ovom ratu, niti se on vodi za nekakvo oslobođenje ili napredak. Oslobođenje može doći samo kroz borbu protiv imperijalizma, jednako istočnog i zapadnog, a za jedinstvo naroda i radničke klase svih „kultura“, jezika i etničkih pripadnosti. Dolje rat oligarha i imperijalista – živjela klasna borba!

Legalizacija mafijaškog Dinama

mafijaPrivatizacijska manija u zadnjih 25 godina posebno je zahvatila tranzicijske zemlje. Mnogobrojne tvrtke preko noći su privatizirane pod sumnjivim okolnostima, i većinom radi jednog interesa – bogaćenja pojedinaca na štetu svih zaposlenika i zajednice. Nogometni klub Dinamo je ogledni prikaz kako je privatizacija uvijek do sada bila legalna pljačka. Taj klub je vjerojatno i svjetski fenomen jer će se u kratkom roku dva puta privatizirati. U prvoj privatizaciji 1993. godine klub je kupljen novcem izvučenim iz bjelovatske tvornice Česma, a kasnije su po političkoj direktivi mnoge državne firme poput Plive ili Dukata uložile preko 15 milijuna tadašnjih njemačkih maraka u Dinamo koji je postao „Croatia“ – Tuđmanov veliki projekt za samopromociju.

No umjesto uspjeha kroz godine smo svjedočili smo jedino pranju novca kroz fiktivne ugovore i „izgradnju“ stadiona u Maksimiru, a dug Dinama se 2000. popeo čak na 300 milijuna kuna. Dioničko društvo Dinamo je 2004. proglasilo stečaj, ostavljajući dugove, a klub je nastavio poslovati kao udruga građana. Danas se privatizacija te udruge građana ponovno odvija po jako sumnjivim i čudnim okolnostima. Dinamo je krenuo u privatizaciju svega par tjedana nakon što je objavljen knjigovodstveni minus od čak 90 milijuna kuna u prošloj godini. Time kao da se namjerno želi srušiti cijena dionice Dinama kako bi mafijaši koji su oduvijek drmali „udrugom građana Dinamo Zagreb“ što jeftinije, sada i formalno prisvojili ovaj klub.

Apsurd i sva besmisao cijele situacije je činjenica da Zakon o udrugama jasno govori da udruga ne može djelovati s ciljem stjecanja dobiti. A upravo je stjecanje dobiti glavni razlog zašto mafija kontrolira taj klub koji sad želi i privatizirati. Kako god bilo, privatizacija ponovno neće donijeti „transparentnost“ i „micanje politike iz kluba“ što su najčešće floskule zagovaratelja privatizacije. I devedesetih i danas mutni akteri poput Mamića, Barišića i Hanžekovića glavni su likovi ove apsurdne tragikomedije. Nogomet koji bi trebao biti sport radničke klase tako i formalno završava u rukama tajkuna slizanih sa političkim vrhom. kao dioničko društvo ili kao udruga građana, u kapitalizmu je Dinamo uvijek igračka mafije, ukraden od zajednice koja ga želi i bez materijalnog interesa.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: