Linija ★ 19 // Ina / Fidel / IMZ / RIZ / Sijuksi / Sveučilište

ZA KOGA RADI EU?

mol_inaIako su prava na Inu prodana još 2003. godine, nakon novog ultimatuma Europske komisije, njena budućnost ovisit će isključivo o volji MOL-a. EU naime traži od Hrvatske da izmijeni Zakon o privatizaciji Ine donesen 2002. godine jer se njime „krši sloboda kretanja kapitala i sloboda poslovnog nastana“. Kriminalnom privatizacijom tada je MOL otkupio 25 posto dionica Ine, a zauzvrat dobio upravljačka prava koja su bila izjednačena s tadašnjim pravima RH koja je imala 75 posto dionica. Privatizaciju je pokrenuo Račanov SDP, a dovršio Sanaderov HDZ. Izdajničku politiku obje stranke prljavim novcem obilato je financirao sam MOL zbog čega se trenutno vodi nekoliko sudskih procesa. Kako bi zamaskirali kriminalne uvjete privatizacije, Hrvatska je u Zakon dodala članak po kojemu ima pravo veta u slučaju odluka društva koje se odnose na prodaju dionica u vrijednosti koja prelazi određeni prag i svim ostalim ključnim odlukama oko Ine. Nakon ultimatuma Europske unije, Hrvatska će morati maknuti taj članak iz Zakona i sudbinu Ine u potpunosti prepustiti u ruke MOL-a! Komisija nije vidjela ništa sporno u tome da MOL upravlja Inom sa samo 25 posto dionica i da je tih 25 posto dionica dobila potplaćujući političke elite jedne države zbog čega se vode postupci. MOL je ove godine poslovao s dvije milijardi eura dobiti. U svojim izvješćima navode da su za dobit zaslužne njihove rafinerija, dok našima pak prijeti gašenje jer MOL nema interesa za ulaganje u tuđe pogone. Svaka privatizacija je pljačka, a privatizacija Ine najbolji je dokaz za to. Najveću cijenu će najvjerojatnije prvo platiti radnici rafinerija u Sisku i Rijeci, a gubitkom energetske sigurnosti cijela zajednica je prepuštena na milost stranom privatnom kapitalu koji odlučuje o apsolutno svemu, dok država više nema nikakvih mehanizama zaštite. Nacionalizacija Ine tako nema alternative. Naravno, teško je očekivati da to provode ljudi koji su Inu upropastili. Iako zahtjev za nacionalizacijom nikako ne možemo nazvati radikalnim, taj proces zahtjeva radikalne društvene promjene koje će s političke pozornice pomesti dosadašnje vladajuće strukture.

VIVA FIDEL!

fidelKubanski revolucionarni vođa Fidel Castro umro je 25. studenog u 91. godini života. S obzirom na sve što je preživio i starost koju je dočekao, njegova smrt nije prilika da žalimo za čovjekom, ali jest prilika da se podsjetimo jedne borbe koja je promijenila svijet i čovjeka koji ju je vodio. Prije revolucije, Kuba se nije razlikovala od drugih zemalja u regiji: to je bila prćija američke mafije i kapitalista koji su je koristili da eksploatiraju zemlju i stanovništvo koje se gušilo u siromaštvu. Ljudi kojima je perspektiva bila da postanu prostitutke ili jeftini radnici za strane kompanije morali su jednom reći dosta, a Castro je bio čovjek koji je izrazio njihov bijes. Zbog toga ga je režim zatvarao, ali ni jedan zatvor nije ga mogao ušutkati. U poznatom govoru na sudu je rekao: „možete me osuditi, ali historija će me odriješiti krivnje“. Njegova predanost je kubanskoj borbi donijela mnoge saveznike, između ostalih Ernesta Che Guevaru, koji je na Novu godinu 1959. zajedno s Fidelom ušao u oslobođenu Havanu. Nakon toga za narode Trećeg svijeta ništa više nije bilo isto. Kubanska revolucija je bila poticaj svim ostalim zemljama Latinske Amerike da se pobune protiv diktata SAD-a. Kuba je sve te borbe snažno pomagala, a bila je i ključna zemlja koja je pomogla u rušenju rasističkih režima u Angoli, Namibiji, Mozambiku i Južnoj Africi. Dok su Zapadne zemlje koje se predstavljaju kao demokracije podržavale apartheid, malena Kuba je bila ta koja ga je rušila. Nikada ni jedna zemlje nije bila izložena tolikim sabotažama i sankcijama kao Kuba, koju je SAD prvo htio vojno osvojiti, a onda i ekonomski ugušiti. Unatoč tome, ovaj je otok postao zemlja bez gladi i siromaštva koje obilježava ostatak Kariba i Latinske Amerike. Prema službenim podacima UN-a, Kuba ima najbolje zdravstvo na svijetu i najviše je od svih zemalja učinila da zdravstveno pomogne siromašnim zemljama. To je najbolja ilustracija što se sve može postići u socijalizmu, čak i u najtežim uvjetima. Zbog toga, antinarodni i antiradnički režimi mrze Fidela više od bilo kojeg drugog vođe. Mafijaško-kompradorski režim u Hrvatskoj jedan je od rijetkih koji Kubi nisu poslali sućut zbog njegove smrti, jer dobro znaju da je on simbol borbe protiv katastrofe koju oni proizvode. Vječna slava Fidelu Castru, jednom od posljednjih antikolonijalnih revolucionarnih vođa, čovjeku koji je potlačene učio da ne treba odustati ni u najtežim situacijama i da se hrabrošću ostvaruje ono što se čini nemogućim. Historija ga nije samo odriješila krivnje, kako je predvidio pred odlazak u zatvor 1953. godine. Historija ga je učinila besmrtnim.

JOŠ UVIJEK UNIŠTAVAJU IMUNOLOŠKI

imzRadnici Imunološkog zavoda obećanja o boljoj budućnosti slušaju već godinama. Prošla SDP-ova i dvije HDZ-ove Vlade obećavale su trajno riješiti pitanje Zavoda, no od svega toga naposljetku ostali su samo još veći dugovi i veći problemi. Kako dozvole za proizvodnju još nisu dobivene, budućnost Zavoda je potpuno neizvjesna. Dok su trajale predizborne kampanje, na IMZ-u su se skupljali jeftini politički poeni, sad kad je kampanja gotova sve su jače glasine da Zavod očekuje stečaj. Kako se krvni preparati ne proizvode jer dozvola još nema, radnici su u statusu quo jer plaće dobivaju pošto su izdvojeni u javnu ustanovu pod okriljem države, a s druge strane dugovi IMZ-a kao trgovačkog društva, gdje spada sve ostalo, nezaustavljivo se gomilaju. Pod hitno se dakle treba riješiti vlasnička struktura i pokrenuti proizvodnja. No, Imunološki nije izuzetak i treba gledati širu sliku. Ako je IMZ strateški bitan za državu, a prijeti mu stečaj, kakva je budućnost ostalih javnih ustanova? Kakva je budućnost ostalih kompanija u kojima država nema većinski udio? Zaključak se nameće sam. Imunološki kao takav zaista je tvrtka od strateškog značaja i tako se treba tretirati. To je svakako firma koja mora biti u javnom vlasništvu kako bi mogla i dalje djelovati u interesu cijele zajednice. Otpor stečaju i uništavanju i dalje je jedina solucija jer opstojnost Zavoda je svakim danom sve više upitna, a pritisak radnika, javnosti i svih nas jedina je nada i adut za naše bolje sutra. I to ne samo za Imunološki, već za svako radno mjesto i svaku tvrtku!

INTERESI KAPITALISTA IZA FAŠISTIČKOG TROVANJA

rizRadnici RIZ-Odašiljača d.d. godinama se bore za svoja prava i vraćanje tvrtke u svoje ruke. Kroz cijelo to vrijeme portal Dnevno.hr i tjednik 7 Dnevno lažno su optuživali radnike, sindikat i neke članove uprave da se tvrtkom koriste za vlastitu korist, da izvlače novac i rade na uništavanju RIZ-a. Na zadnji prosvjed na Markovom trgu iz portala dnevno.hr radnike su ispratili s naslovnicom: „Pljačkaši RIZ-a predvođeni Bijelićem prosvjeduju pred Vladom i viču: Drž’te lopova!“ Ipak, nakon presude Županijskog suda u Zagrebu potvrđeno je kako je jedini pljačkaš u cijeloj priči vlasnik portala dnevno.hr i tjednika 7 Dnevno, Michael Ljubas. Ovaj osuđeni kriminalac najpoznatiji je kao osnivač fašističkog portala dnevno.hr. Zanimljivo, kao što u Hrvatskoj zarađuju na gluposti hrvatske desnice, u Srbiji je osnovao isti portal, samo što ima .rs domenu i pro-četničke vijesti. Iza ovog „domoljublja“ stoji jedino briga za vlastiti profit i vlastitu guzicu. Ljubas je tako namjerno diskreditirao osobe koje su se borile za opstojnost tvornice jer je imao u planu preuzeti sve dionice Društva RIZ koje je počeo kupovati još 2007. godine. Za male novce bi tako dobio atraktivan prostor, i nekoliko desetaka milijuna eura vrijednu imovinu. Na kraju radnici su dobili bitku i na sudu, a ovaj tranzicijski bogataš krajem prošle godine dobio je metak u nogu! Nakon toliko prevara i malverzacija, poveći je broj razloga zašto bi netko to napravio.

KAPITAL ŽDERE ŽIVOTE I UNIŠTAVA ZEMLJU

sijuksiSAD je država koja je izgrađena na stoljećima genocida i sustavnog istrebljenja autohtonog stanovništva koje je tamo živjelo prije dolaska europskog kolonijalizma. Među „rezervatima“ u koje su bijelci natiskali autohtono stanovništvo ističe se Standing Rock u Dakoti na sjeveru SAD-a, dom naroda Sijuksa. To je bilo mjesto gdje je krajem devetnaestog stoljeća američka vojska počinila ogromni masakr nad Sijuksima i drugim narodima koji su s njim u savezu nakon što je poražena u bitci kod Little Bighorna. Hollywood je desetljećima taj poraz prikazivao kao herojsku bitku i prešućivao da je ona naposljetku rezultirala genocidom koji je izvela američka vlada. Razlog neprestanih napada SAD-a na autohtono stanovništvo su naravno interesi kapitala. Krajem 19. stoljeća u pitanju je bilo zlato koje je otkriveno u rezervatu. Danas je to trasa plinovoda koja je američka vojska gradila preko rezervata, za interese privatne naftne kompanije Energy Transfer Partners, jedne od najvećih u svijetu, a na veliku ekološku štetu Sijuksa. Stanovništvo rezervata nije moglo dopustiti još jedan poraz koji je prijetio da im oduzme i ono malo zemlje u koje ih je SAD nagurao. Kroz cijelu godinu traju žestoki prosvjedi i borbe Sijuksa protiv snaga koje je na njih poslala vlada i američki kapital. Napadi na stanovništvo su uključivali vodene topove, suzavac, agresivne pse i naoružane vojne i paravojne snage. Ništa od toga nije bilo dovoljno da zaustavi narod koji se bori za svoje preživljavanje. Iako je cijelo vrijeme podržavao kapital, američki predsjednik Obama je na kraju svojeg mandata privremeno zaustavio projekt. To je naravno beskorisna odluka, jer je novi predsjednik Trump duboko povezan s interesima naftnog biznisa i gotovo sigurno će nastaviti napade na autohtono stanovništvo, kao i svi američki predsjednici prije njega. Vlada je naredila da se napuste svi prosvjednički kampovi, što su borci za svoja prava odlučno odbili jer dobro znaju iz iskustva da su privremeni ustupci vlade u pravilu najava za još oštrije napade.

TKO DRŽI SVEUČILIŠTE?

sveucilisteDogađaji na Sveučilištu u Zagrebu nam otkrivaju niz dugogodišnjih mutnih igara i spletki koje ne bi u javnost dospjele bez angažmana studenata. Ovu su godinu na Sveučilištu obilježili prosvjedi na Filozofskom fakultetu. Taj je fakultet preuzela klika režimskih ljudi koji su ga htjeli spojiti s Katoličko-bogoslovnim i tim dovesti studente filozofskog u neravnopravan položaj tijekom studija i kasnije na tržištu rada. Zbog tog su razloga studenti tražili raskidanje ugovor, ali i smjenu dekana. On je na to odgovorio raspuštanjem Studentskog zbora i dovođenjem zaštitara u fakultetsku zgradu. Za sve ove nasilne i ilegalne akcije dobio je potporu ministarstva i Sveučilišta. Ti su događaji potaknuli i studente drugih fakulteta da izađu u javnost, među njima se ističu studenti Hrvatskih studija i studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta koji su počeli uočavati razne nepravilnosti u poslovanju fakulteta. Studente TTF-a uprava je godinama pljačkala naplaćujući školarine koje nisu službeno knjižili. Zbog toga su također zatražili smjenu dekanice, na što se uprava Sveučilišta ponovno oglušila. Klika koja se smjestila u vrhu Sveučilišta i fakulteta ne preza ni od kakvih ilegalnih manipulacija da bi zaštitila svoje ortačke veze, svoje pozicije i pljačku. Da njihove žrtve nisu samo studenti nego i radnici institucija povezanih sa Sveučilištem pokazala je situacija u Studentskom centru. Tako je uprava da bi „sanirala“ svoju višegodišnju pljačku pokušala problem slomiti preko leđa radnika kojima su stalno smanjivali primanja i prava. U tom napadu na radnike, uprava je imala veliku podršku vlade i Sveučilišta, te su zajedno nastojali slomiti radnike koji su stupili u štrajk. Zbog toga što su i sami sudjelovali u borbi, studenti nisu pristali na to da ih se nahuška na radnike, već su organizirali akcije solidarnosti. Takva solidarnost je važno oružje protiv pljačkaških klika koje nas zlostavljaju i to ne samo na Sveučilištu.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: