Linija ★ 22 // Aerodrom / Agrokor / Dividende / Srbija / DTR

SKUPI AERODROM ZA PRIVATNU KORIST

aerodrom„Nova vrata Hrvatske, impresivno zdanje koje odiše Europom 21. stoljeća“. Tim riječima je premijer Andrej Plenković opisao novi putnički terminal Zračne luke „Franjo Tuđman“. No, kada se pročitaju dostupni dijelovi ugovora o gradnji i kada se analizira cijeli projekt, dolazimo do zaključka kako terminal odiše jedino – muljažama. Uz zagrebački aerodrom, u regiji su u koncesiju dati aerodromi u Skoplju, Prištini i Ohridu. No, Zagreb je potpisao uvjerljivo najštetniji ugovor! Koncesija je za trećinu duža nego u Skoplju ili Prištini, terminal je za manje putnika, a uz to je puno skuplji. Što je najgore od svega, Zagreb dobiva manju koncesijsku naknadu od svih njih iako ima veći promet! Cijeli natječaj je provođen užasno sporo i po jako sumnjivim uvjetima. Najprije su postavljeni bitno povoljniji uvjeti za državu i tada je ostao samo jedan ponuđač koji je te uvjete prihvatio. No, naknadno su u ugovor stavljena dva aneksa koji su promijenili cijelu situaciju i preko noći je ugovor postao jako štetan za državu, a povoljan za koncesionara (francuski konzorcij ZAIC). Naime, koncesionar je na kraju ishodovao klauzulu jamčenog minimalnog prometa tako da u slučaju smanjenog broja putnika država mora namiriti razliku i pad prihoda. Koncesionar je uspio poskupiti projekt s planiranih 195 na čak 365 milijuna eura, a što je nevjerojatnije, sam kapacitet i veličina terminala smanjena je za trećinu od originalnog plana. Aneksom 2 Vlada je dozvolila da koncesionar niti ne plaća naknadu u slučaju potpune neprofitabilnosti poslovanja i to čak 3 godine. Što smo na kraju dobili? ZAIC je nekoliko puta podignuo aerodromske takse, cijenu parkiranja koja je sada 27 kuna na sat vremena. Podignuo je sigurnosne takse za 115 posto, te mnoge druge troškove prijevoznicima i putnicima. Ukratko dobili smo povećanje cijena za lošiju uslugu. Vjerojatno vam je ovaj primjer dobro poznat jer je i dio autocesta dan u koncesiju. Na dionici Zagreb-Macelj, koncesionar također ima zagarantiran prihod koji država jamči. To rezultira poskupljenjem cijena jer je koncesionaru u interesu da je promet što manji, jer su automatski manji troškovi za održavanje. Funkcija aerodroma i cesta ne smije biti izvlačenje novaca i punjenje budžeta stranih privatnih kompanija. To je javno dobro koje bi moralo biti dostupno svima. Stoga hitno treba zaustaviti svaki pokušaj daljnje privatizacije i koncesije jer koristi od toga imaju jedino strane multinacionalne kompanije i podmitljivi političari koji ispunjavaju sve njihove želje.

PROPAST AGROKORA

todoricČak ni vlada pod djelomičnom kontrolom donedavno najbogatijeg Hrvata Ivice Todorića, ni mediji pod njegovim pritiskom više nisu mogli sakriti da će Agrokor kao najveća domaća kompanija propasti. Što to znači za nas, obične ljude, koji ionako odavno mrzimo Todorića? Za početak, sigurno je da ćemo dugove koje je napravila kompanija i njezina uprava mi platiti, odnosno da će je spašavati država. To je postalo jasno osobito kroz tzv. Lex Agrokor. Dok je nekolicina tajkuna zarađivala ogromne novce na Agrokoru, onda su nam govorili da država ne može prisiliti vlasnike da spuste cijene ili bolje plaćaju radnike. Sada kada su ti isti tajkuni upropastili i firmu i dobar dio domaće prehrambene industrije, sad odjednom nema nikakvih prepreka da država upravlja privatnom kompanijom, ali još uvijek za privatnu, a ne javnu korist. Između ruskih banaka, domaćih tajkuna, zapadnih konzultanata i vladinih upravitelja više nitko ne zna tko zapravo kontrolira tvrtku. Ali to nije ni važno, jer ionako svi ti lešinari imaju identičnu viziju restrukturiranja. Osim što će prvo spašavanje naplatiti nama, ionako mizerni uvjeti rada u toj kompaniji dodatno će se srozati, ako je to uopće moguće, kako bi se „uštedjelo“ preko leđa onih koji najviše rade i najmanje primaju, dok će se gigantske plaće za nesposobne uprave zadržati. Na kraju će Agrokor, kao domaća kompanija koja je uz obilnu državnu pomoć progutala skoro cijelu domaću prehrambenu industriju, podijeliti na dijelove i rasprodati stranim kompanijama. To su već najavile ruske banke koje bi zbog dugova prema njima mogle postati privremeni vlasnici. Slično kao kod prodaje Dukata, tko god kupi dijelove Agrokora (vjerojatno neka zapadna kompanija), zadržat će samo brend, a ugasiti većinu proizvodnje i otpustiti većinu radnika. Sve to samo je posljednji čavao u lijesu domaće industrije. Kapitalizam koji je obećavao da će nas sve učiniti bogatima na kraju nam je oduzeo sve. Nama preostaje još samo da raskidom s diktaturom kapitala započnemo svoju obnovu i izgradimo ekonomiju i politiku za radnike i za narod, umjesto one za strane kompanije i domaće tajkune. Čim prije, tim bolje.

KAKO NAS PLJAČKAJU

zabaRekli su nam još početkom godine da je kriza završila. Mi to nismo osjetili na većim plaćama ni na manjim cijenama, niti smo na bilo koji način počeli živjeti bolje. Dapače, završila kriza ili ne, mi smo izgleda u istim govnima, u istom siromaštvu i nema neke naznake da će stvari biti bolje. Ali kriza očito je završila, barem za neke. Pokazali su to izvještaji zagrebačke burze posljednjih mjeseci u kojima se vidi da je dobar dio firmi počeo isplaćivati dividende. To znači da su vlasnici firmi počeli zarađivati puno više i da se više ne boje za svoje ogromno bogatstvo. Do kraja svibnja bi iz tvrtki vlasnicima trebale biti isplaćene čak 2,8 milijarde kuna. To znači da taj novac neće biti uložen u proizvodnju, proširenje kapaciteta itd., nego da će se potrošiti na idiotsku luksuznu robu za one koji kao da žive na drugom planetu u odnosu na svoje radnike. Da stvar bude gora, većina tih novaca se uopće ni na koji način neće potrošiti u Hrvatskoj. Skoro 90% od tih 2,8 milijardi odlazi u Njemačku, Italiju i Austriju. Svi ti novci ovdje zarađeni na našem radu zapravo će financirati ekonomije zapadnih zemalja. To nije ništa slučajno, nego je logična posljedica privatizacija, za koje su nam godinama govorili da vode prema boljoj budućnosti. Dobar dio tih dividendi otpada na Zagrebačku i Privrednu banku te HT, kompanije koji su svojevremeno praktički poklonjene strancima, a za čije monopolističke usluge sada plaćamo višestruko skuplje cijene nego na Zapadu. Sve to skupa zapravo je najobičnija pljačka Hrvatske (slično kao što se događa u svim siromašnijim zemljama) a koja garantira da će siromašni ostati siromašni, a bogati postati još bogatiji. A gdje su cijelo to vrijeme lažni domoljubi, oni koji dok se zemlja pljačka proganjaju Srbe i pedere, love sotone i masone i uz to mašu njemačkim i američkim zastavicama? U mišjoj rupi! Svi ti domaći desničari su samo korisni idioti kapitala, koji dijele običan narod, a sve to za interese onih koji žive na grbači tog istog naroda. Interesi Hrvatske su prije svega u ekonomskoj ravnopravnosti naroda i zemalja, a ne u maltretiranju manjina koje provode neprijatelji naroda. A te ravnopravnosti ne može biti bezn uništavanja diktature kapitala zajedno s njezinim korisnim idiotima.

PROSVJEDI U SRBIJI

srbijaNi vlast ni opozicija u Srbiji, ni njihovi zajednički strani gospodari, ne mogu shvatiti što se događa. Gazda tamošnje političke scene i glavni pijun imperijalizma u Srbiji Aleksandar Vučić je prije samo nekoliko tjedana uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima. Odmah zatim, deseci tisuća ljudi počeli su prosvjedovati na ulicama. Drugim riječima, ljudi koji nisu imali za koga glasati na izborima, među svim tim identičnim govnarima, sada su svoj stav o sistemu izrazili na prosvjedu. Vučić je najpopularniji političar u Srbiji, ali to više govori o mržnji naroda prema političarima, nego o popularnosti Vučića. I trenutno stvarno nema nikoga da ga zamijeni, ali i to dosta govori o tome koliko je demokratska ta „parlamentarna demokracija“, odnosno diktatura kapitala koja se skriva iza uvijek nepoštenih izbora. Izbora koje diktiraju kontrola nad institucijama i veze kandidata s buržujima. Ali ako ne mogu imati drugu vlast, što žele ti prosvjednici? Možda i ne znaju što žele, ali to ne znači da nemaju razloga da se bune. Jer iza Vučićeve „stabilnosti“ i pohvala koje jednako dobiva iz Berlina, Washingtona i Moskve krije se politika u korist kapitala, koja je spremna žrtvovati radnike u Srbiji. Pod parolom privlačenja stranih investicija, Vučić pokušava radničku klasu pretvoriti u prosjake, u očajnike koji su spremni za mizernu plaću slomiti svoja leđa i svoje ruke da bi svog stranog gazdu učinili još bogatijim. Ta očajna pozicija u koju Vučić i njegovi gospodari tjeraju stanovništvo Srbije je sigurno glavni razlog i straha i nezadovoljstva u toj zemlji. Iako to nije uvijek nužno vidljivo. I kad prosvjeduju, većina se ne može politički izraziti osim jezikom sistema: oni traže smjenu ovog ili onog političara, donošenje ovog ili onog zakona… Kao da je narod na ulicama parlamentarni birokrat, a ne sila demokracije. To što je volja naroda ugašena jezikom birokracije je i posljedica i cilj ovog sistema. Danas u Srbiji, kao prije tri godine u Bosni i prije šest godina u Hrvatskoj narod zna što ne želi, a to je ovaj sistem. Ali još uvijek ne zna što želi. Ta je situacija posljedica izostanka revolucionarne organizacije, socijalističkog i radničkog pokreta koji jedini može biti sredstvo stvarne promjene.

NEMA VIŠE „PAMUČNOG DIMNJAČARA“

dtrPrivatizacija je donijela kraj još jednom tekstilnom gigantu. U veljači je ugašena proizvodnja u DTR-u, a radnice su poslane na burzu. Gašenje jednog od najvećih tekstilnih brendova u Hrvatskoj nije dobilo niti minimalnu medijsku pažnju. Da DTR više ne postoji moglo se zaključiti tek po zatvaranju preostalih dućana u Zagrebu. Radnice su nam samo posvjedočile da su ih vlasnici periodično otpuštali kako bi slomili otpor. Nakon što su se za siću dočepali DTR-a 2013. novim vlasnicima, Cariću i Nobilu, očito nije bilo bitno zadržati proizvodnju. Od kada je DTR privatiziran početkom devedesetih smanjivao se broj radnica, pogoršavali su se radni uvjeti, izvlačili su se novci, prodavala nekretnine itd. Posljednjih 25 godina radnice DTR-a pamte po brutalnoj eksploataciji koju im je donijela privatizacija dok mi moramo pamtiti njhovu borbu u najtežim trenutcima dok su bile bez plaće. Iako malobrojne i prepuštene same sebi tada su hrabro odlučile štrajkati i marširati po Zagrebu. Sudbinu sličnu DTR-ovoj iskusilo je na tisuće radnica u tekstilnoj industriji koje su nakon privatizacije preko noći završavale na ulici. Ogromni radnički potencijal za obranu od privatizacije ostao je tako neiskorišten. Na nama je da se opet organiziramo i stvorimo novu frontu kako bismo pružili otpor napadima kapitala i vratili sredstva za proizvodnju u naše ruke.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: