Linija ★ 23 // Mirovine / Palestina / Dualno obrazovanje / Venezuela / Mafija

KAD BANKE ISPLAĆUJU MIROVINE…

U sveopćoj privatizacijskoj histeriji početkom 2000-ih, tadašnja Vlada došla je na ideju privatizirati i mirovinski sustav. Građani su tako već 15 godina prisiljeni dio doprinosa od plaća prebacivati na račune banaka. Petnaest posto doprinosa odlazi u državni proračun, a pet posto u drugi mirovinski stup, odnosno na račune četiri najveće banke u Hrvatskoj. Kockajući se raznim sumnjivim pozajmicama i dogovorima poput onoga za kreditiranje Agrokora, banke sada imaju rupu u budžetu i pet posto izdvajanja nije dovoljno da se mirovine pokrivaju u potpunosti. Prije nekoliko godine država je omogućila dijelu građana da se vrati u prvi mirovinski stup i osigurala dodatak od 27% na mirovinu kako bi nadoknadila nastalu rupu u štednji. No svi oni rođeni nakon 1962. tu mogućnost nisu imali i s obzirom da u budućnosti oni neće imati spomenuti dodatak na mirovinu, prijeti im smanjenje mirovine skoro za trećinu! Suludu ideju o privatizaciji mirovinskog sustava napustile su skoro sve europske države. S obzirom da Hrvatska ima prekomjerni deficit BDP-a i konstantno se mora zaduživati, prisiljeni smo dizati nove kredite uz užasno nepovoljne uvjete. Jedan od uvjeta Svjetske banke je bila i daljnja privatizacija mirovina tako da u budućnosti možemo očekivati samo još manje mirovine. Država nema u planu napustiti ideju drugog mirovinskog stupa već naprotiv, planira se povećati izdvajanje u taj stup i tako pokušati riješiti problem proračunske rupe. Vladin plan je da će se do 2030. godine u drugom mirovinskom stupu prikupiti dovoljno sredstava da se pokrije rupa nastala neisplatom zaštitnog dodatka od 27%. Do tada će građani imati manju mirovinu i financirati Vladine egzibicije s financiranjem banaka okolnim putem. Koristi od toga imaju jedino banke koje će dobiti još kapitala s kojim će se moći kockati i zarađivati. Ovu pljačku radnika koji tako cijeli radni vijek moraju financirati banke pod hitno treba ukinuti. Svaka privatizacija je pljačka, a privatizacijom mirovinskog sustava građane se pljačka praktički cijeli životni vijek, od prvog zaposlenja pa do zadnje isplaćene mirovine.

PEDESET GODINA OKUPACIJE

Više tisuća palestinskih političkih zatvorenika koji trunu po izraelskim zatvorima štrajkalo je glađu prošli mjesec. Istovremeno, na ulicama su se digle barikade u znak potpore. Štrajk je pokrenut zbog užasnih uvjeta, ali i toga što mnogi od zatvorenika nikada nisu imali ni suđenje. Oni su zatvoreni zbog svog političkog stava, bez da su prekršili ijedan zakon okupatorske države. Kako je otpor u zatvorima rastao, tako je država jačala svoje napade na osnovna ljudska prava, napadajući prosvjednike na okupiranim teritorijima i planirajući prisilno hranjenje zatvorenika. To prisilno hranjenje, koje je inače oblik mučenja, izraelski su liječnici odbili izvesti, pa je Država Izrael pokušala dovesti strance da to učine. Kada ni to nije uspjelo, uprave su pojačale mučenje i zatvarale sve bolesnije zatvorenike u manje prostorije koje se nisu čistile. Na kraju, režim je morao popustiti, pa je prihvatio da prestane s praksom zatvaranja bez suđenja te je omogućio političkim zatvorenicima pristup zdravstvenoj njezi i posjete. Štrajk je prekinut, ali borba u zatvorima i dalje traje. Sve se to poklopilo s pedesetom godišnjicom izraelske okupacije istočnog Jeruzalema i Zapadne obale koja još uvijek traje, unatoč tome što je osuđuju gotovo sve države svijeta i svi demokratski orijentirani pojedinci. Posljednjih dvadeset godina, Izrael je obećavao da će omogućiti stvaranje slobodne Palestine na njezinom međunarodno prihvaćenom teritoriju, ali je radio sve suprotno od toga. I dalje traje krađa palestinske zemlje i rušenje njihovih kuća, a Izrael nastavlja oduzimati stanovništvu građanska prava. Izbor je jasan: ili da se omogući stvaranje dvije susjedske i bratske države Izraela i Palestine ili da se u jednoj zajedničkoj sekularnoj državi Palestini uspostavi ravnopravnost cijelom stanovništvu, kao što su već prije 50 godina tražili revolucionari s obje strane. Ono što imamo sada je apartheid. I svatko tko surađuje s današnjom Državom Izrael pomaže učvršćivanju rasističkog i antidemokratskog režima.

UČENICI – JEFTINI RADNICI

Jedan od najomraženijih modela eksplantacije mladih na tržištu rada je još uvijek aktualan model „stručnog osposobljavanja“ koji prisiljava mlade ljude koji su u potrazi za prvim zaposlenjem da za manje od minimalne plaće godinu dana rintaju u raznim javnim i državnim firmama. Mjera je to koju je uveo lažni socijaldemokratski ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mršić kako bi, barem statistički, prikrio enormnu nezaposlenost u zemlji. I istodobno osigurao firmama besplatnu radnu snagu koju javnim novcem plaćamo mi. Baš kad smo mislili da gore od toga ne može, iz Vlade rade na uvođenju novog modela potplaćenog rada, ovog puta još mlađih! Na udaru su đaci koji pohađaju strukovne škole koje se pod egidom „reforme obrazovnog sustava“ i takozvanog „dualnog obrazovanja“ zapravo tjera da u sklopu obrazovanja rade za privatnike i ruše cijenu rada ostalima. Premijer Andrej Plenković nedavno je otvoreno rekao da je „dualno obrazovanje“ koje se eksperimentalno već provodi u nekoliko strukovnih škola u Hrvatskoj prioritet njegove Vlade. U praksi njegov prioritet izgleda ovako: učenik/ca od 14 godina koji je u redovitom sustavu strukovnog obrazovanja zapravo upisuje tvrtku, a ne školu i nema nikakva prava radnika! Hrvatska gospodarska komora kao ključan zagovaratelj dualnog obrazovanja osmislila je i model financijske pomoći kapitalistima za eksploataciju djece! Naime, država bi kapitalistima trebala plaćati uslugu korištenja djece i maloljetnika kao besplatne radne snage. Tako će javna sredstva državnog budžeta umjesto u prosvjetu i škole ići u ruke kapitalista, a često i stranih korporacija pogotovo trgovačkih lanaca njemačkih i austrijskih firmi koje također intenzivno lobiraju. Ovaj slučaj jasno ukazuje ne samo da ćemo se moramo ponovno boriti protiv eksploatacije rada djece već i da se stvarna reforma obrazovnog sustava može ostvariti samo obaranjem kapitalističkog društvenog sistema.

VLAST JE NA ULICI

Prije petnaest godina, izgledalo je kao da je Latinska Amerika postala crvena. U skoro svim zemljama na vlasti su bili nekakvi ljevičari, koji su provodili socijalne politike i izvlačili milijune ljudi iz siromaštva. Nakon što su ih desetljećima upropaštavale neoliberalne politike, Brazil, Argentina, Bolivija, Ekvador, Venezuela i drugi su odlučili napraviti zaokret. Dio tih zemalja je prije sto godina bio jednako bogat kao SAD. Ali od tada je njihova ekonomija postala potpuno podređena američkoj. I u skladu s tim su zaostali. Nove ljevičarske vlade su pokušale djelomično osamostaliti svoje zemlje i izgraditi socijalnije politike, u korist domaćeg stanovništva, a ne stranog kapitala. To su uspjele iz samo jednog razloga: zato što su im podršku davale narodne i revolucionarne organizacije. Ta ljevica nije pala na vlast s neba, nego tako što je ostvarila savezništvo s organizacijama u bazi. Ali od te ljevice na vlasti danas nema skoro ništa. Više je razloga za to. Prvo, SAD uporno radi protiv vlada koje su oslabile njegovu ekonomsku hegemoniju, pa potiče pobune, plaća opozicije i „kupuje“ dužnosnike iz vlade. Još važnije, savez revolucionara na ulici i ljevice na vlasti se počeo raspadati. Ljevica se pokazala jednako korumpiranom kao i ranija desnica, zato što to nije stvar pojedinaca ni stranaka, nego sistema koji je diktatura kapitala. Ta ljevica nije ni mogla ni htjela raskinuti s diktaturom kapitala pa je brzo ušla u slijepu ulicu u kojoj ju je lako smijenila desnica uz pomoć SAD-a. To su razlozi zašto je Venezuela danas pred građanskim ratom. Naoružana opozicija misli da joj je dovoljno da narodu oslabi vjera u ljevicu pa da desnica onda silom preuzme vlast. Za sad su suprotstavljene strane u pat poziciji. Tko zadrži vlast na ulici, određivat će i državnu politiku. To je dobra lekcija: ne određuju institucije tko vlada ulicom, nego ulica određuje tko sjedi u institucijama. Sve te ljevičarske fantazije o vlasti i pobjedi na izborima bez kontrole u kvartovima, selima i tvornicama su akademske fantazije. Bez ulice, svaka moć je iluzija.

MAFIJU U MORE!

Po tko zna koji put, hrvatska se malograđanština udružila da obrani domaću mafiju. A koga se to brani? Zdravka Mamića, onoga koji je ukrao domaći sport, zasjeo na javne pare i sad se bogati, kupuje i prodaje nogometaše, novinare i političare, plaća svoje batinaše da tuku i pucaju na one koji ga kritiziraju. Takvog mafijaša treba zaštititi od zaslužene šake koju je popio na Braču i brzog tečaja plivanja? Jer to je nepristojno i nasilno! Huligani i vandali sami udare mafijaša u glavu. Fini ljudi, poput Mamića, plate svoje huligane da tuku druge za njega. Isto vrijedi za Janicu Kostelić. Ona je sad domaća žrtva broj jedan zato što ju je netko javno vrijeđao. A ona koja štiti mafijaše, njihove krađe i pokušaje ubojstva, e ona nikog ne vrijeđa. Ona je nacionalna institucija. Ljudi koji pristaju na ovu logiku zapravo pristaju da budu kmetovi. Oni vise iz dupeta svakog bogatog i moćnog, pa makar bio mafijaš i siledžija. Ljigavost i beskičmenjaštvo nije pristojnost, to je najodvratniji bezobrazluk koji je moguće zamisliti. Nogomet narodu – mafiju i njihove ulizice u more!

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: