Program

Kapitalizam i socijalizam

1) Otkad se pojavio na historijskoj pozornici, sistem kapitalizma je razvio sredstva za proizvodnju do dotad neviđenih razmjera, ali kao i društva koja mu prethode, kapitalizam je klasno društvo. Nesmetanim razvojem kapitalizam stalno povećava jaz između dvije klase – buržoazije i proletarijata. Buržoazija je klasa koja posjeduje sredstva za proizvodnju, ali da bi se proizvodnja ostvarila ona unajmljuje radnu snagu. Proleteri, iako formalno slobodni ljudi, prisiljeni su da prodaju radnu snagu buržoaziji kako bi preživjeli. Upravo je ljudski rad ono što u procesu proizvodnje stvara novu vrijednost, ali proletarijat ne raspolaže tom vrijednošću, on dobiva samo nadnicu kojom buržoazija omogućava reprodukciju radne snage. Ostatak proizvedene vrijednosti (višak vrijednosti) buržoazija zadržava za sebe. Na taj način buržoazija eksploatira proletarijat. Takav sistem, sa nemilosrdnom borbom za profit među buržujima, uzrokuje siromaštvo i bijedu velike većine svjetskog stanovništva.

2) Svaka država je nužno klasna diktatura koja služi očuvanju vlasti određene klase. Buržoaska (kapitalistička) država služi očuvanju vlasti buržoazije bez obzira na to radi li to (1) ublažavanjem najgorih oblika bijede (socijalni program), (2) represivnim (vojska, policija, pravosuđe) ili (3) ideološkim aparatima (obrazovanje, mediji, organizirana religija). S obzirom na ekonomske krize koje proizvodi kapitalizam i potrebu buržoazije da ih prevlada, država može imati periode veće ili manje intervencije u ekonomiju, ali bez obzira na njih ona ostaje kapitalističkom državom, diktaturom buržoazije zbog karaktera proizvodnih odnosa, tj. privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Svaka država u krajnjoj instanci počiva na sili, a najreakcionarniji oblik država zove se fašizam. Fašistička država nasilno potiskuje klasne antagonizma kako bi sačuvala klasne odnose. Ona huška proletere različitih rasa, nacionalnosti, spolova ili seksualnih orijentacija jedne protiv drugih kako bi razbila radničko jedinstvo i skrenula pažnju proletera s njihovih pravih neprijatelja – buržoazije. Fašizam se dakle ne može svesti na svoje najčudovišnije posljedice kao što je genocid, on je bio i ostaje prije svega zadnje sredstvo buržoazije da sačuva svoju vlast.

3) Koncentracijom kapitala i stapanjem bankarskog i industrijskog kapitala, kapitalizam je ušao u fazu imperijalizma. Nakon što je u potpunosti stavio nacionalnu vladu u svoju službu, monopolski financijski kapital sukobljava se sa konkurentima u imperijalističkim ratovima i tako, uz bijedu što je uzrokuje eksploatacija, izlaže svjetski proletarijat golemim ratnim razaranjima. Imperijalizam žrtvuje čitave narode interesima male grupe monopolskih kapitalista. On stalno traži nova područja za izvoz kapitala kako bi privremeno riješio vlastitu ekonomsku krizu, kako bi zadovoljio potrebe stalnog proširenja proizvodnje i kako bi dijelom viška vrijednosti ublažio najgore oblike bijede i tako privremeno umirio proletarijat u imperijalističkim zemljama. Ulaskom u fazu imperijalizma, kapitalizam je ujedno ušao u svoju posljednju fazu. On se više ne može mijenjati, on se više ne zna prilagođavati, njegovu vladavinu srušit će revolucionarnom akcijom svjetski proletarijat i potlačeni narodi svijeta.

Hrvatska i Balkan

4) Hrvatska je zemlja ovisnog kapitalizma, odnosno polu-kolonijalna zemlja. Gospodarstvo Hrvatske je integrirano sa svjetskim gospodarstvom na takav način da je podložno interesima imperijalističkih zemalja. Interese imperijalizma u Hrvatskoj brani kompradorska buržoazija, uzak krug moćnika koji preko imperijalizma ostvaruje svoje interese i koji pomaže imperijalizmu da ostvari svoje interese na štetu proletarijata u Hrvatskoj. Ta klasa izrasla je iz vrhova vodećih organizacija bivšeg sistema tržišnog “socijalizma”. Ona je, zbog vlastitih interesa, sa srbijanskom buržoazijom ušla u sukob u koji je uvukla čitave narode i nahuškala ih jedne na druge. Zbog pohlepe buržoazije učinjeni se stravični zločini, a za to vrijeme se buržoazija bogatila uništavajući sistem socijalne zaštite naslijeđen iz prošlog sistema i predavši najveći dio sredstava za proizvodnju imperijalizmu. Progresivno uništavanje radničkih prava i sistema socijalne zaštite pratila je obnova klerikalizacije, nacionalnog potlačivanja i starijih oblika rodnog potlačivanja; dakle obnova starih mehanizama klasne vladavine. Srozavanje hrvatskog proletarijata u siromaštvo i bijedu značilo je njegov potpuni poraz, ali je ujedno omogućilo da u budućnosti spozna svoju klasnu poziciju i konačno pokrene akciju koja će dovesti do oslobođenja od sistema klasne eksploatacije.

5) Balkan je uvijek bio stražnje dvorište imperijalizma. Toj regiji bio je onemogućen razvoj kapitalizma kakav se događao na zapadu, i on je, kao prostor ovisnosti, dugo zadržavao ostatke polu-feudalnih odnosa, neriješenih nacionalnih pitanja, sveopće gospodarske i civilizacijske zaostalosti. Upravo ta zaostalost i nerješena nacionalna pitanja su ono na čemu se temelji vladavina imperijalizma nad balkanskim narodima. Zato Balkanu treba zajednička antiimperijalistička borba balkanskih naroda usko povezana sa borbom za klasno oslobođenje. Ostvarivanje zajedništva balkanskih radnih masa značit će onemogućavanje imperijalistima da vladaju pomoću manipulacija nacionalnim pitanjem. Crvena akcija nikada neće poduprijeti “svoju” nacionalnu buržoaziju u sukobu sa drugim buržoazijima na Balkanu, nego će uvijek i svugdje raditi na zbližavanju radnih masa i objašnjavati kako balkanski narodi nisu neprijatelji, već su njihovi zajednički neprijatelji kompradorske buržoazije i svjetski imperijalizam. Istodobno energično odbacujemo mogućnost oslobođenja neke nacije koja bi istodobno potlačivala drugu naciju i držimo da je “antiimperijalizam” koji ne priznaje pravo drugih nacija na samoopredjeljenje kontrarevolucionaran.

Organizacija i revolucija

6) Smatramo da je za ispunjenje zadaće rušenja kapitalizma potrebna revolucionarna organizacija proletarijata i svih potlačenih. Svoje shvaćanje revolucionarne organizacije temeljimo na historijskim iskustvima proleterskih revolucija. Smatramo da organizacija usmjerena rušenju sistema mora funkcionirati na principima demokratskog centralizma što pretpostavlja maksimalnu slobodu diskusije unutar organizacije, ali i odgovornost svakog člana da u potpunosti poštuje odluke organizacije. Također, za takvu organizaciju je potrebno da propisuje kandidacijski staž za potencijalne nove članove kako bi kandidatu omogućila da se upozna sa načinom funkcioniranja organizacije, a sebi da onemogući kvarenje organizacije kolebljivim elementima. Od članova se očekuje da u svakoj prilici nastoje poboljšati organizaciju i sebe, da njeguju drugarske odnose – odnose suboraca koji se u borbi oslanjaju samo jedni na druge i da prakticiraju drugarsku kritiku i samokritiku. Revolucionarna organizacija je avangarda proletarijata, odnosno njegov najsvjesniji i najborbeniji dio. Ona osluškuje potrebe naroda i vodi ka zadovoljenju tih potreba u borbi za socijalizam. Organizacija se mora svim silama boriti protiv tendencija birokratizacije, prirepaštva (zaostajanja za radničkim pokretom) i komandizma (nasilnog usmjeravanja radničkog pokreta u neželjenom pravcu).

7) Revolucionarni proces podrazumijeva rušenje kapitalizma, odnosno vladavine buržoazije monopolom nad sredstvima za proizvodnju i uspostave vlasti proletarijata. U tom procesu preuzimanja kontrole nad sredstvima za proizvodnju, proletarijat se neće moći osloniti da sistem buržoaske države, on će morati stvoriti nove i demokratskije mehanizme vlasti. Takvi organi nove vlasti zovu se plenumi – tijela direktne demokracije koja onemogućuju pojavu “zastupnika” koje ne kontrolira narod koji predstavljaju. Pojava takvih demokratskih organa označit će oslobađanje goleme energije dotad pasivnih masa, ali to ne znači da će proletarijat lako oduzet vlast buržoaziji. Ishod borbe proletarijata i buržoazije na život i smrt u revolucionarnoj situaciji ovisit će o tome hoće li proletarijat uspjeti stvoriti zajednički front i savezništvo sa drugim potlačenim grupama i sitnom buržoazijom koja razvojem kapitalizma propada u status proletera. S obzirom na presudni značaj ovih savezništava, osnovana orijentacija Crvene akcije je ostvarenje jedinstva potlačenih u borbi, odnosno akcionog savezništva proletarijata i ostalih radnih masa sa nacionalno, seksualno i rodno potlačenima.

8) Konačnim preuzimanjem sredstava za proizvodnju, proletarijat uspostavlja svoju vlast, odnosno uspostavlja sistem socijalizma. Taj sistem počiva na savjetskoj demokraciji i razgrađuje stari represivni aparat buržoaske države, njegovu vojsku i policiju odvojenu od naroda. Oslobođenje od klasne eksploatacije omogućuje konačni i potpuni prekid svakog nacionalnog, rodnog i seksualnog potlačivanja. Odustajanjem od profita kao jedine svrhe proizvodnje omogućuje zadovoljenje osnovnih potreba svakog člana društva. Stvaranjem prostora slobode u Hrvatskoj i na Balkanu, stvara se tvrđava za borbu svjetskog proletarijata protiv imperijalizma. Pobjedom svjetskog proletarijata protiv imperijalizma otvara se mogućnost za konačnu uspostavu društva bez klasa.

Sada smo na početku procesa koji će dovesti do oslobođenja cijelog čovječanstva. Na putu do toga cilja čeka nas puno poraza i nadamo se da ćemo nešto iz njih naučiti. Ipak, ne sumnjamo u konačnu pobjedu protiv sistema imperijalizma koji nema više što ponuditi čovječanstvu. Naposljetku, kao i prije stoljeća i pol proletarijat nema što izgubiti, a dobit će čitav svijet!

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

<span>%d</span> bloggers like this: