Dvonedeljna konferencija UN o klimatskim promenama, održana u Kopenhagenu, okončana je – kako su ocenili njeni učesnici – neuspehom, jer je kao zaključak na kraju skupa ostao samo poziv da se pregovori nastave. Jedini ishod samita je završni dokument, pod nazivom Kopenhagenska deklaracija, koju je usaglasilo 27 država, među kojima su i SAD, Kina, Indija, Brazil, Južnoafrička Republika i vodeće zemlje EU, a ostale države učesnice dale izjavu da će u narednom periodu dostaviti obaveštenje da li će se priključiti toj deklaraciji. Sama deklaracija je neobavezujuća, i ne sadrži konkretizovane obaveze država za smanjenjem emisije štetnih gasova.
Takav ishod kopenhagenskog samita je u suštini dobar, jer otklanja i poslednje iluzije vezane za sposobnost političke elite kapitalističkog sveta za nalaženje rešenja svetske ekološke krize. Čvor ekološke krize ne može biti presečen nožem od hartije. Ta kriza je neodvojiva od uslova života koji su sistemski određeni dominantnim načinom proizvodnje. I to je razlog zbog čega su moralni apeli za smanjenjem potrošnje, kako u vodećim imperijalističkim zemljama tako i u zemljama nerazvijenog, perifernog kapitalizma, u svojoj suštini apsurdni. Rastuća potreba za proizvodima rezultat je same proizvodnje, a ona sama ne može biti zaustavljena ili usporena u postojećim društveno-političkim okvirima. Od stepena politizacije i organizacije masa na svetskom nivou zavisiće i sposobnost opšteg sagledavanja povezanosti između društveno-ekonomskog sistema i nadiruće ekološke katastrofe. Od toga će zavisiti i sposobnost njihovog ofanzivnog reagovanja radi sprečavanja te katastrofe.