Grčka noć dugih noževa

zlatna_zoraPosljednjih dana grčka država provodi akcije hapšenja vodećih članova Zlatne zore, fašističke stranke koja u Grčkoj i drugdje zadnjih godina svojom brutalnošću i otvorenim rasizmom izaziva gađenje normalnog svijeta. Do kriminalizacije ove stranke je došlo nakon ubojstva antifašista Pavlosa Fisasa od strane pripadnika Zlatne zore i masovnih prosvjeda koji su uslijedili. Ipak, likvidacija treće političke stranke u zemlji (prema posljednjim anketama) došla je kao iznenađenje, jer ovo nije prvi put da su pripadnici Zlatne zore uključeni u politička ili rasno motivirana ubojstva. Međutim, u svim dosadašnjim slučajevima policija je na ovaj ili onaj način štitila fašiste, ako im već nije otvoreno pomagala.

Brojni dokumenti, svjedočanstva, fotografije i video snimke jasno dokazuju kako su policija i fašisti do sada djelovali zajedno: bilo prilikom napada na prosvjede protiv „mjera štednje“, bilo prilikom borbe protiv „ilegalne imigracije“. Zlatna zora je zadnjih nekoliko godina zapravo više služila kao „parapolicijska“ snaga, čiju su „konstruktivnost“ pojedini policijski službenici otvoreno hvalili. Slično je bilo i s nekim krugovima vladajuće konzervativne stranke Nova demokracija koji su u Zlatnoj zori vidjeli važnog saveznika u borbi protiv „kaosa“ i „lijevog ekstremizma“. Prva reakcija medija i policije na ubojstvo Pavlosa bila je na toj liniji: ubojstvo nije priznavano kao političko, nego je predstavljano kao „svađa oko nogometa“. Nekoliko dana kasnije, potpuni obrat: parlamentarni zastupnici su uhapšeni, a stranka proglašena kriminalnom organizacijom koja je zabranjena u sklopu „antiterorističke akcije“.

Iako iznenađena, javnost je pozdravila spektakularne slike vođe Zlatne zore (i „bivšeg“ zaposlenika tajnih službi) u lisicama. S jedne strane, moramo imati razumijevanje za ljude u Grčkoj koji su nakon nekoliko godina rastućeg terora jedne fašističke bande konačno odahnuli kada se taj tigar od papira raspao čim su im bivši saveznici i pokrovitelji iz policije okrenuli leđa. S druge strane, teško da za antifašističku javnost ova policijska akcija može biti dobra vijest. Iznenađujuća represija prema svojim dosadašnjim klijentima preko noći pretvorila je grčki režim u zaštitnika naroda. Grci, koji su do nedavno u milijunima na ulicama tražili rušenje sustava, sada su uplašeni batinašima pod zaštitom dijela državnih aparata spremno pohrlili u naručje Majke Pravne Države i njezine policije, koja više nije bliski suradnik fašista. Država je opet dobila legitimitet da svojim represivnim aparatom „održava red“. To je prvilegija koju će sasvim sigurno znati koristiti i protiv demokratske narodne mobilizacije. Osim što je zadobio nove pristaše, režim se riješio i jednog prilično nepouzdanog suradnika – koji mu je u svakom trenutku mogao biti vanjskopolitička blamaža i inicijator unutarnjopolitičke nestabilnosti.

Iako to ovdje nije ključno, treba ipak podsjetiti na jednu očitu povijesnu analogiju: u nekoliko dana tijekom ljeta 1934., u događaju poznatom kao „noć dugih noževa“, Hitler je likvidirao Sturmabteilung (SA) odrede koji su do tada bili neizostavan dio nacističkog pokreta i nezamjenjivi element u njihovom dolasku na vlast. Po mnogo čemu, SA su bili najfanatičniji nacisti – vodeći u otvorenim pogromima prema Židovima i likvidaciji radničkih aktivista. Godinama su bili u prvim redovima sukoba uvjereni da će jednom kada dođu na vlast upravo oni biti nova elita koja će zamijeniti trulu građansku vladavinu. No, uloga fašizma nije nikada bila promjena, nego zadržavanje statusa quo. Masakrom svojih sljedbenika u noći dugih noževa Hitler se pokazao kao snaga „stabilnosti i reda“, spreman da sačuva vlast starih njemačkih elita koje su mu uplašene socijalnom mobilizacijom spremno prepustile upravljanje državom. Ova likvidacija najnasilnijih elemenata fašističkog pokreta nije dakle bila kraj fašizma, nego početak konsolidacije njegove vlasti.

Naravno, današnji grčki političari nisu Hitler, Grčka nije Njemačka, a 2013. nije 1933., ali fašizam još može igrati sličnu ulogu u zemljama čije se elite ne mogu nositi s vlastitom krizom. Masovni prosvjedi grčkih radnika protiv nametnutih mjera štednje posljednjih su godina bili najozbiljniji demokratski izazov diktaturi kapitala u Europi. Uloga represije (državne ili paradržavne) u njihovom gušenju bila je od presudne važnosti. Čak i ako je Zlatna zora sada zatvoreno poglavlje, to nikako ne znači da je priča o fašizmu u Grčkoj 21. stoljeća gotova. Posebno zato što su grčke elite još uvijek očito nesposobne da izvedu zemlju iz krize ili povrate legitimitet dok inzistiraju na politici „mjera štednje“. Ako su se i morale riješiti Zlatne zore, ne znači da imaju neko drugo efikasno rješenje. A građanske klase uplašene socijalnom mobilizacijom nisu i nikada ne mogu biti na strani antifašizma.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: