Strategija propasti

privatizacijaU sklopu posljednjeg velikog vala privatizacije, političke elite su donijele Strategiju upravljanja i raspolaganja imovinom Republike Hrvatske kojom se određuje sudbina preostale imovine u državnom vlasništvu. Pritom je najznačajnija sudbina one imovine koja donosi najviše novaca u proračun i iz koje se financiraju zdravstvo, obrazovanje ili pak socijalna zaštita. Nema sumnje da su te kategorije prve na udaru mjera štednje i da se pokušaji obuzdavanja sve veće javnog duga čiji rast nas sigurno dovodi do kolapsa odvijaju preko leđa potlačenih slojeva. U skladu s ekonomskom politikom dodvoravanja interesima stranog kapitala i rasprodaje državne imovine kako bi se potkraj godine popravile rupe u proračunu i ublažile nerealne prognoze, donesena je i ova strategija. Prema njoj su najveći problemi u provođenju dosadašnje ekonomske politike bili u socijalističkom mentalitetu i samo deklaratornom prijelazu s društvenog na privatno vlasništvo. Znači, problem nije bio u politici sustave deindustrijalizacije zemlje i gubitka bilo kakve ekonomske neovisnosti, već u nedostatku poduzetničkog duha, stvaralaštva itd. Realni problemi se tako žele prekriti nekakvom metafizikom svojstvenoj liberalnoj agendi. Priznajući da je bilo problema prilikom pretvorbe i privatizacije devedesetih, osim ratom, to opravdavaju i nedovoljnom transparentnošću i nedostatkom svijesti, a ne potpuno promašenim konceptom koji je išao na ruke stranom kapitalu, prije svega njemačkom, i šačici novopečenih poduzetnika, a na štetu radnika koji su desetljećima izgrađivali tvornice. Osim toga, konstatirano je da su privatizirani objekti, suprotno ciljevima, smanjili svoju vrijednost, smanjili broj zaposlenih, nisu ostvarili svoje razvojne programe, a i povećan je broj društava u kojima je otvoren stečajni postupak. Nakon toliko negativnih iskustava svih tranzicijskih zemalja, opravdanje projekta privatizacije možemo naći samo u udžbenicima ekonomije autora koji žive prodavajući maglu. Ili u profitima multinacionalnih kompanija kojima takva politika itekako odgovara.

Ovom strategijom želi se ostaviti dojam da se ovoga puta zna što se radi i to bi to trebala biti garancija da će, za razliku od prvog, ovaj val biti uspješan. Neopravdani optimizam temeljen je na svim onim mitovima kao što je bio i devedesetih, a koji u praksi nikada nisu zaživjeli. Tako smo, umjesto toliko prizivanog mitskog ekonomskog razvoja koji donosi slobodno tržište, dobili uništenje privrede privatizacijom 2 860 gospodarskih subjekata. Cijena tog eksperimenta bila je ogromna nezaposlenost i siromaštvo, smanjenje radničkih prava, poskupljenje života, javnih usluga, gubljenje socijalnih prava i sigurnosti, ukidanje radničke participacije u procesima odlučivanja, neizmjerna korupcije itd., u stvari ništa od onog što nam je konkurencija trebala donijeti nije se dogodilo. Taj ekonomski razvoj nam pak trebaju u narednim godinama donijeti strane investicije (za razliku od devedesetih kad se sanjalo o nekakvom hrvatskom kapitalizmu s feudalnim odnosima poznatom kao projekt 200 obitelji), kojima je u cilju maksimalizirati svoj profit bez ikakve odgovornosti za društvo u kojem posluju. Tako je npr. za 2011. godinu među 100 najvećih kompanija u Hrvatskoj koje ostvaruju ukupan prihod od 244 milijarde kuna 37 u stranom vlasništvu, a ostvaruju 37 posto prihoda i čak 88 posto dobiti! Dobit koju one ostvaruje ne ostaje ovdje da bi se koristila za ulaganje u nove tvornice ili za poboljšanje životnog standarda, već se nepovratno izvozi.

S druge strane, prepuštanje velikih tvrtaka „domaćim“ poslodavcima donijelo je radnicima vrlo brzo radne knjižnice natrag u ruke. Dioki je samo zadnji u nizu slučajeva gdje je tvrtka koja je planski bila izgrađena i koja je u suradnji s naftnom i električnom industrijom stvarala novu vrijednost demolirana unatoč tome što je preko 90 posto proizvoda izvozila. Slična stvar čeka i brodogradnju gdje država ulaže velike novce, ali ne s ciljem pokretanja proizvodnje, već da bi tu djelatnost što lakše likvidirala. Tisuće škverana bez posla u jednom trenutku je socijalna bomba koju si domaća oligarhija ne može priuštiti. To se želi izbjeći procesom restrukturiranja, gdje se taktički otpuštaju ljudi da bi se lakše slomila radnička solidarnost i jedinstveno djelovanje.

U trenutku pisanja strategije u državnom vlasništvu je bilo ukupno 631 trgovačko društvo od kojih 15 ne obavljaju poslovnu aktivnost. U onim tvrtkama gdje je država izgubila više od 50 posto udjela, a kojih ima 555, u nevjerojatno kratkom vremenu planira se preostali dio rasprodati u čak 76 posto ili 420 tvrtke. 61 društvo je u većinskom vlasništvu države. Većinski portfelj može se podijeliti na društva raspoloživa za prodaju (ukupno 36 društava), društva „pod rezervacijom koja trenutačno nisu raspoloživa za prodaju“ (ukupno 2 društva) i društva od posebnoga državnog interesa (ukupno 23). Što je posebno ironično i društva koja su od interesa, a interes države je rasprodajom imovne smanjivati deficit i tako štiti svoje privilegije, također su namijenjena prodaji.

Iako je prevladavajući ton strategije da je preostalo državno vlasništvo bitno za život sadašnjih i budućih naraštaja i da se ovom strategijom štite nacionalni interesi, dojam je, što i praksa potvrđuje, da to nema veze s realnošću. Niti je kapitalistička država dobar gospodar jer javna poduzeća služe samo da bi se iz njih hranio ogromni birokratski i represivni aparat niti je privatizacija projekt od koje bi radnička klasa imala ikakve koristi. Pogubnoj neoliberalnoj ekonomskoj doktrini koju provode sve političke strukture treba suprotstaviti demokratsku kontrolu nad državnim vlasništvom i ekonomiju koja ne služi punjenju privatnih džepova, nego zadovoljavanju potreba stanovništva.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: