Za antifa u ofanzivi!

2013maj4Mjeseci svibanj i lipanj i ove će godine proći u znaku „antifašističkih obljetnica“, od proboja jasenovačkog logora, preko dana konačnog oslobođenja većine gradova, do sisačkog partizanskog odreda, „prvog“ takvog u Europi… Na govornicama i domjencima redat će se uvaženi visoki dužnosnici, gradonačelnici i veleposlanici koji će redom hvaliti antifašističko nasljeđe i osuđivati „totalitarne“ zločine. Kao što će s jedne strane izjednačavati povijesni fašizam s konkretnim povijesnim antifašističkim pokretom koji su vodili komunisti, tako će pokušati uspostaviti i lažni kontinuitet između svoje aktualne vladavine i fiktivnog antifašizma po svojoj mjeri. Spominjat će se „europski put“, Ustav, prava manjina i pravna država – sve „antifašističke tekovine“ koje nam danas tobože garantiraju budućnost bez „totalitarnih zločina“. Ukratko, puno trijumfalizma na najvišim razinama. Ali, što to sve doista znači za antifašizam?

Liberalni antifašizam i druga proturječja

U većini tranzicijskih zemalja devedesetih je došlo do dramatične promjene političkog polja. Nakon što su propale službeno „socijalističke“ države i partije, na scenu stupaju dvije nove političke snage, obje antikomunističke – nacionalisti i liberali. Iako su povijesno obje ove političke snage bile smatrane političkom desnicom, u nedostatku socijalističkog pokreta, liberale se počinje nazivati „ljevicom“. Tako u vrijeme nacionalističkog divljanja, kada su vlasti huškale susjede na susjede da bi prikrile vlastite pljačke, liberali služe kao jedina opozicija, koja tobože osuđuje nacionalizam i pruža demokratsku alternativu i pritom se ne ustručava zloupotrebljavati antifašističko ime i tradiciju.

tranzicija3Ali kako su liberali preoteli za sebe ime „ljevice“ i antifašizma, tako su se stvorila dodatna proturječja. Liberalizam, kao ideologija građanske klase, okuplja sasvim drugačije pristaše od povijesnog antifašizma i ljevice. Dok je liberalizam za sebe tvrdio da je pokret „građanske“, „europske“, „obrazovane“ Hrvatske, nacionalizam je mogao držati svoj monopol nad predstavljanjem siromašnijih, „gubitnika tranzicije“ i slabije obrazovanih. Tako su ljevica i antifašizam dobili sasvim suprotno značenje od onog kakvo su originalno imali: u današnjoj Hrvatskoj ljevica se izjednačava sa elitizmom, dok je desnica tobože narodna. Za liberale, problem fašizma ili nacionalizma samo je problem „primitivaca“ i ruralne „rulje“, „ognjištara“ s „kamenjara“ itd… U svemu tome, izgubilo se iz vida da su narodnooslobodilačku borbu vodili u ogromnoj većini upravo seljaci, i to oni s „kamenjara“ i „pasivnih krajeva“.

Dalje, dok se ljevica smatra „europskom“, desnica drži monopol nad navodnim patriotizmom, iako povijesni hrvatski fašizam nikad nije bio ništa više od lokalnog provoditelja interesa zapadnoeuropskog kapitala. Za razliku od njega, narodnooslobodilački pokret je bio taj koji je preuzeo zadatak oslobođenja zemlje od kolonijalne okupacije. Iako je suvremena desnica zadržala staru ulogu zaštitnika stranog kapitala u eksploataciji radnika, ni suvremena tobožnja ljevica sada ne zaostaje u svojoj euforiji oko „stranih ulaganja“ i „euroatlantskih integracija“. Općenito, današnja „ljevica“ je najgorljiviji zagovornik i provoditelj privatizacije i „mjera štednje“. Čak i ako ignoriramo sva ranije navedena proturječja, ostaje činjenica da su liberalne vlade provodile uvjerljivo „najdesnije“ ekonomske politike i preuzimale sve one ekonomske modele protiv koji je ljevica uvijek ustajala.

Prelaženje klasnih barijera

Fašizam je postao toliko uobičajna i općenita riječ da se vrlo malo pažnje posvećuje toma da ga se definira. Istina je da je fašizam sustavna politika diskriminacije, represije, povremenog genocida… ali ono što je doista njegova razlikovna karakteristika jest da je on sve te politike provodi u cilju zaštite interesa privatnog kapitala. U posljednjoj krizi kapitalizma, pitanje obrane profitne stope kapitala postalo je središnje pitanje za većinu kapitalističkih ekonomija. „Mjere štednje“, i kod nas i u drugim zemljama, zapravo ciljaju smanjiti plaće i razinu socijalne zaštite radnika, da bi smanjile troškove privatnog kapitala i da bi sredstva koja su se ranije izdvajala za zdravstvo, školstvo itd… preusmjerila izravno u džepove kapitalista, kako bi oni tobože to iskoristili za razvoj svojih privatnih tvrtki na opće dobro.

1602198_816919428323555_190088570_oBaš kao i pretvorba i privatizacija, i aktualne „mjere štednje“ zapravo predstavljaju organiziranu pljačku javnog bogatstva. Zajedno sa zaoštravanjem mjera štednje, zadnjih godina rastu i otpori ovoj politici; zajedno s otporima, raste i državna represija prema prosvjednicima. Nedavna slamanja štrajkova u Croatia Airlinesu, zdravstvu i oružana intervencija u Nauta Lamjani (da navedemo samo neke) jasno pokazuju koliko je „lijeva“ vlada spremna ići daleko u nasilnoj zaštiti interesa kapitala. Takav režim, režim diktature kapitala, ne može imati ništa zajedničko s antifašizmom ni demokracijom, koliko god se na njih pozivao.

Protunarodna politika liberala, i opravdani prijezir koji ona izaziva, najznačajniji je čimbenik razvoja desnog ekstremizma u tranzicijskim zemljama. Ako je jedini antifašizam koji je politički vidljiv zapravo lažni, liberalni „antifašizam“, onda nije ni malo čudno da su radnici koji svakodnevno osjećaju sve represivnije i sve oštrije politike protiv svojih interesa traže alternative drugdje. To je začarani krug koji već desetljećima potiče zarazu desnog ekstremizma među radničkim klasama zemalja kao što su Poljska ili Mađarska. Tranzicijska socijalna katastrofa, koja su provodile „demokratske“ vlade služila je kao gnojivo za razvoj fašizma. Liberalna kukanja zbog takvog razvoja neće značiti ništa, sve dok njihova „tolerancija“ uključuje toleriranje katastrofalne posljedice liberalnih politika i režima diktature kapitala općenito.

Kakva ofanziva?

Antifašistički ili demokratski pokret koji se zadovoljava „defanzivnim“ osudama diskriminacije prozivanjem posljedica (kao što su homofobija, vjerski fundamentalizam, seksizam ili etnički šovinizam) a ne borbom protiv režima koji ih hrani svojih klasnim ratom, ostat će zanimljiv samo građanskoj klasi revoltiranoj primitivizmom „rulje“. Još gore, „antifašizam“ koji fašizam prepoznaje u malim supkulturnim grupama dok istodobno šuti o neprestanom klizanju režima „štednje“ u sve represivnijem smjeru, može služiti samo kao NGO sektor vladajućih politika.

Sindikalni159bU društvu koje je u socijalnom raspadu i u kojem u režim ne vjeruje nitko (čak i prema službenim mjerenjima), antifašizam, koji predstavlja demokratski i revolucionarni radnički socijalni pokret, jedini može predstavljati alternativu i opoziciju i liberalnim i nacionalističkim politikama koje su nas dovele u ovu situaciju. Ali da bi bio prepoznat kao revolucionarna alternativa i to od onih koji su za takvu promjenu najzainteresiraniji, mora prvo sam sebe tako razumjeti. Srećom, i u Hrvatskoj i u regiji, antifašistička tradicija nije izgubila značenje, što dokazuju brojne i uvijek nove inicijative. Ako ćemo znati iskoristiti te potencijale, možemo predstavljati ozbiljnu snagu.

Ali ljetne proslave sa visokim uzvanicima i čestitari po domjencima koji u ime lažnog antifašizma slave socijalnu katastrofu koju proizvode ne znače nikakvu potvrdu „pobjede antifašizma“, već samo služe kao dokaz našeg privremenog poraza. Tek kad napustimo iluziju da je išta dobiveno, možemo graditi temelje za borbeni antifašizam i antifa u ofanzivi.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: