Kraš nije samo slatka priča

kras_zagrebKraš je najveća hrvatska tvrtka koja se bavi proizvodnjom i prodajom slastičarskih proizvoda, a također je i jedna od najvećih u jugoistočnoj Europi, s proizvodnim pogonima i u istočnoj Europi, te Slovačkoj i Češkoj. Kraševo postojanje veže se uz tvornicu Union osnovanu 1911. godine. Nakon nacionalizacije 1945. godine tvornica je drastično povećana i mijenja ime u „Kraš“, po heroju NOB-a Josipu Krašu koji je poginuo u borbi protiv Ustaša u Karlovcu. Danas je Kraš potpuno privatizirano društvo, ali ovdje je privatizacija tekla malo drugačije nego u drugim tvrtkama.

Kraš se često navodi kao primjer „uspješnog radničkog dioničarstva“ zbog toga što se primijenio tzv. ESOP program (Employee Stock Ownership Plan), koji je nastao sredinom 19. stoljeća u SAD-u kao zamjena za mirovine. Taj je model, doduše, napušten 1930-ih godina u doba gospodarske krize zbog svoje neefikasnosti, jer propadanjem firme propada i mirovinski fond koji drži dionice. Danas je ESOP sustav malo izmijenjen, te dionice kupljene na taj način služe kao dodatak mirovini ili otpremnini. Funkcionira tako što radnici neke tvrtke preko ESOP Fonda (u ovom slučaju Kraš ESOP) kupuju dionice vlastite tvrtke.

Zbog kupovine preko ESOP fonda, dionice ne glase na ime i prezime radnika, te radnik njima ne može upravljati, već tim dionicama upravlja ESOP fond, isplaćuje radnicima dividendu (ali ne u svim slučajevima), a pravo na upravljanje radnici stječu tek u slučaju odlaska u mirovinu ili otkaza. S obzirom na to da radnici ne upravljaju kupljenim ili stečenim dionicama, ne možemo ESOP model nazivati radničkim dioničarstvom ni u kojem slučaju, a uz to Hrvatska nema pravni niti fiskalni okvir po kojem bi taj oblik dioničarstva trebao funkcionirati.

Gubitak tržišta

Tvrtka Kraš se dobro držala na tržištu do nedavno, no 2009. godine počinje zapadati u krizu kada domaći proizvođači počinju gubiti prvenstvo na tržištu slatkiša, što se dogodilo zbog novih pravila o uvozu koji su omogućili stranim proizvođačima, u prvom redu iz Turske, uvoz više od 22.000 tona finalnih proizvoda bez carine. Istovremeno su domaći konditori plaćali visoke carine na uvoz sirovina kao što su šećer i mliječna mast što je dovelo do golemih gubitaka u poslovanju.

Ali postavlja se pitanje zbog čega se domaći proizvođači ne oslanjaju na domaće sirovine. Hrvatska je u to doba još imala 4 šećerane, a šećer je bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda, stoga ga je sigurno bilo dovoljno da se zadovolje potrebe domaćih tvornica. No to naravno nije jedini razlog zbog kojeg  je Kraš izgubio primat na domaćem tržištu. Drugi događaj koji je potresao domaće konditorsko tržište je bila nepripremljenost na izlazak iz CEFTA-e, te ulazak u EU, zbog čega je izvoz u Jugoistočnu Europu naglo pao, a domaći proizvodi više nisu mogli ostati konkurentni jer su tržište ponovo preplavili strani proizvodi sa Zapada čije su cijene pale i uvoz bio olakšan.

Mnogi ekonomisti vole tvrditi da Kraš zapada u krizu zbog prevelikih radničkih plaća što je u svakom slučaju neuvjerljiva tvrdnja kada se radi o firmi s 40 milijardi kuna dobitka po godini, a o tome koliko „dobro“ stoje radnici u proizvodnji govori i činjenica da upravitelji u medijima odbijaju odgovoriti na pitanje kolike su zapravo radničke plaće. Istovremeno se nitko ne osvrće na višestruko preplaćene članove uprave, od kojih neki imaju plaće od skoro 60.000 kuna!

Uprava uništava tvrtku

Povrh svega toga se uz Kraš vežu i brojne afere kojima se mogu pohvaliti članovi kratkovidne uprave, na čijem je čelu do 2011. godine bio predsjednik Hrvatske gospodarske komore – Nadan Vidošević. Umjesto ulaganja u tvrtku i izbacivanje novih proizvoda, Vidošević i druge glavešine su se dosjetile puno jednostavnijeg načina kako se okoristiti na račun firme. Naime, kada se planiralo graditi tzv. Krašograd, ekopark kod Pisarovine, članovi uprave su od 500 namijenjenih hektara za Krašograd na svoje ime kupili otprilike 150 hektara poljoprivrednog zemljišta.

Po kvadratnom metru je to zemljište vrijedilo 2-3 kuna, ali s izgradnjom infrastrukturnih sadržaja na račun tvrtke je tom zemljištu vrijednost skočila od 20 do 100 kuna po kvadratu (cijene zemljišta u okolici se kreću od 40 do 90 kuna), što ispadne da su članovi uprave ubrali oko 100 milijuna kuna takvim zahvatom. Današnji Krašograd zjapi prazan i ponekad služi za održavanje vjenčanja i momačkih večeri, što svjedoči o tome koliko je to bila smislena investicija. Nakon što je USKOK pokrenuo različite procese protiv Vidoševića, ostali članovi uprave su iznenada darovali svoje zemljište u sklopu Krašograda samoj tvrtki, osim Vidoševića koji tom imovinom ne može raspolagati zbog krivičnih postupaka koji se vode protiv njega.

To nije naravno jedini primjer bogaćenja članova uprave na račun firme. Tu je još i Tomislav Ljutić koji je uz pomoć pozicije u upravi i raspolažući Kraševim kapitalom putovao po Nizozemskoj (dogovarajući poslove s tvrtkom Cake concept), Poljskoj i Srbiji, pod krinkom širenja tržišta i rada u marketingu, ali zapravo dogovarajući sebi poslove za novu tvrtku koju je otvorio pod imenom „Mali biskviti“ s temeljnim kapitalom od samo 20 tisuća kuna, a kasnije mu je HBOR odobrio kredit od 20 milijuna kuna koji je trebao biti primijenjen za razvoj i marketing brenda „Životinjsko Carstvo“, s čime je oštetio Kraš u velikoj mjeri.

Ako se u budućnosti nastavi ovakvo rukovođenje Krašem, možemo očekivati propast velikog proizvođača, a i gubitak mnogih radnih mjesta.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: