Pivska industrija: „zlatna koka“ predana privatnicima

pivovare

Ekonomska praksa u svim postsocijalističkim zemljama je vrlo slična: privatizacijska pljačka bila je modus operandi, a sve se pravdalo floskulama o slobodnom tržištu i često medijski romantiziranoj priči o sposobnim vlasnicima koji puno bolje upravljaju imovinom od države. Privatizacijska pljačka dakako nije samo standardni obrazac u tranzicijskim zemljama. Slobodno tržište kao glavni kapitalistički postulat često je korišteno kao izlika za mutne poslove svugdje u svijetu, a kako je svaka privatizacija pljačka, pa taman ona bila odrađena zakonito i po svim pravilima slobodnog tržišta, najbolje pokazuje primjer privatizacije pivske industrije u Hrvatskoj.

Devedesetih godina najprije su se privatizirale najprofitabilnije i najsigurnije grane industrije. Odmah nakon banaka, već krajem 1993. godine, dok je još trajao rat, privatizirane su sve tri tada najveće hrvatske pivovare; Zagrebačka, Karlovačka i Panonska, odnosno danas Carlsberg pivovara. Privatizaciju domaćeg dijela industrije koja samo u Europi proizvodi 386 milijuna hektolitara piva, plaća 51 milijardu eura poreza te indirektno zapošljava preko dva milijuna ljudi zaista se može nazvati jedino pljačkom.

O pivarstvu ovise brojna radna mjesta

U Hrvatskoj se uz industriju piva posredno vežu ugostiteljske i hotelijerske usluge te posebno trgovačke djelatnosti pa se može reći da je preko 100.000 radnih mjesta vezano uz pivsku industriju. Tome treba pridodati i poduzeća specijalizirana za distribuciju pa je navedeni broj i znatno veći. Kako je konzumacija piva stabilna, a tehnološki proces jednostavan, industrija zahtijeva malo ulaganja i donosi veliki profit. Ali čak je i takve firme očigledno moguće uništiti kao što pokazuje primjer Jadranske pivovare iz Splita.

Jedina pivovara u Dalmaciji privatizirana je 2000. godine, a tvornicu je kupila Pivovarna Laško uz koju su se godinama lijepile afere. Trinaest godina nakon privatizacije poduzeće je likvidirano, a sva imovina rasprodana. Upravo je imovina, odnosno 60.000 četvornih kvadrata bilo glavni razlog nagle propasti nekad uspješne tvornice koja je godišnje prihodovala oko 20 milijuna eura. Time je otpušteno 220 radnika direktno, a posredno je izgubljeno još 245 radnih mjesta u transportu i distribuciji.

Nacionalizacija umjesto stranog monopola

Tri najveće Hrvatske pivovare u rukama su stranog kapitala, što ne čudi jer najveći europski proizvođač piva, Njemačka, kontrolira većinu tržišta. Odmah nakon Njemačke druga zemlja po proizvodnji piva je Velika Britanija. Njihove se tvornice rapidno šire, i to najviše prema zavisnim ekonomijama poput Hrvatske gdje jeftino i jednostavno mogu doći do novih tvornica i samim time do većeg tržišnog kolača. Kako tri najveće domaće pivovare uključuju oko 85 posto industrije piva jasno je da se manje pivovare moraju boriti za sitni preostali dio kolača. Uz praktički monopol i neograničene resurse velike pivovare troše enormne novce na marketing i bombardiranje potrošača reklamama.

Osim što u ovim odnosima domaće pivovare nemaju nikakve šanse, okrupnjivanjem i udruživanjem velikih pivovara ta šansa za opstanak na tržištu se još više smanjuje. Jedina ispravna solucija tako je nacionalizacija svih pivovara. Jedino kada radnici kao jedini legitimni vlasnici kojima je jedinima u interesu boljitak poduzeća budu upravljali svojim tvornicama, iskorijenit će se pljačka i gomilanje ekstraprofita na uštrb potrošača i radnika. Tada dobit neće ubirati samo tri velike pivovare, niti će dobit biti jedini preduvjet koji će suditi o uspješnosti i samoj opstojnosti tvornica.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: