Nacionalizacija Ine nema alternative

benzinskaNeoliberalna mantra o tome kako je privatnik „najbolji gazda“ na primjeru Ine u potpunosti je „potvrđena“. Kao i svakom privatniku, i MOL-u je jedino bitno postići što veći profit u što kraćem roku. Kako se to najčešće postiže na štetu radnika, ni Ina nije izuzetak. Otkazi, smanjenje radničkih prava i plaća nisu zaobišle ni Inine radnike tako da je privatnik i ovdje ispunio svoju svrhu i bio „najbolji gazda“ – no najbolji prvenstveno za svoj džep. Najnovija mjera MOL-a je izdvajanje svih benzinskih postaja u zaseban Maloprodajni servis d.o.o. Svih 2700 radnika dobit će smanjenje plaće za cca 2000 kuna, a oni koji na to ne pristanu proglašeni su tehnološkim viškom od 1. veljače 2016. godine.

Iako Država ima 44 posto dionica Ine, o ovom se gotovo nije ni raspravljalo. Tek su sindikati organizirali referendum o tom pitanju i na njemu se 75 posto radnika izjasnilo protiv ovog prijedloga, no ti isti sindikati su izignorirali volju svojih članova. Štoviše, sindikalne su se središnjice suglasile s ukidanjem prava na štrajk te pozivanjem na navodnu zaštitu gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova! Tako su radnici dovedeni pred gotov čin – ili smanjenje plaća i pristajanje na nepovoljne uvjete ili otkazi. Rezultat ove mjere je 800 otkaza, i smanjenje prava za ostale. Njih 1900 uopće ne zna kakav će imati status u novoj firmi, niti kakav ih ugovor o radu tamo očekuje jer u Ini nije ni potpisan kolektivni ugovor za 2016.

Koncept franšizacije crpki MOL provodi u cijeloj Europi. Benzinske crpke daju se u koncesiju onome tko ponudi najviše. Sva maloprodajna imovina, sama benzinska postaja i roba na benzinskim postajama ostaju u Ininom vlasništvu. Novi vlasnik većinom stavlja sve radnike na minimalac, a visok profit održava i prodajom ostalih proizvoda uz gorivo. Zato vam i na benzinskim postajama svaki put nude čokoladice, sokove i ostale proizvode na akciji. Na kraju su na dobitku svi osim radnika koji za minimalac moraju prodavati sve, od goriva do novina. U posljednjih sedam godina INA je smanjivala broj benzinskih postaja i zaposlenih, a u tom periodu nisu sagradili ni jednu novu postaju.

Ovo predstavlja veliki problem u manjim mjestima gdje ljudi po gorivo moraju ići u veća središta. Kako je gorivo potrebno za brojne stvari i ljudima bez automobila, oni nemaju načina kako doći do njega. Ina kao tvrtka koja bi trebala raditi u interesu zajednice, mora biti prisutna i u manjim mjestima bez obzira što benzinska postaja u takvim mjestima navodno nije isplativa. Privatnika interes zajednice uopće ne zanima tako da privatizacija u startu šteti svima – osim onima koji žele na račun zajednice na brzinu profitirati. MOL je u cijelu priču oko privatizacije Ine ušao prije svega zbog vrijednih nalazišta nafte u Siriji, a kako se na potragu nafte troši golem novac, na drugim poljima ga moraju vratiti.

Mantra o privatniku kao najboljem gazdi najviše paše upravo korporacijama kojima se predaju strateška poduzeća od presudnog značenja za normalno funkcioniranje zemlje. Jedino rješenje za ovu situaciju je nacionalizacija Ine kao strateške energetske kompanije o kojoj ovisi nekoliko tisuća radnika, ali i cijela zajednica. Danas imamo situaciju gdje je gorivo preskupo, radnici rade za minimalac, a do goriva se može doći samo u većim mjestima.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: