Lažne suze prodavača Ine

inaČim je izbila afera vezana za Inu i MOL-ovo isplaćivanje honorara firmi čija je vlasnica supruga Karamarka, svi su se zabrinuli za Inu. SDP-u i Milanoviću Ina je preko noći postala tvrtka od „strateškog nacionalnog interesa“. Četiri godine su samo gledali kako Ina propada i kako tisuće radnika gubi svoj posao. SDP je dobrim dijelom direktno zaslužan za ovo stanje jer je još 2003. u doba velikog privatizacijskog vala potpisan prvi ugovor između Ine i MOL-a o zajedničkom partnerstvu. S druge strane, HDZ-ova „briga“ o Ini je najviše dolazilo do izražaja tamo gdje se mogla unovčiti, od Sanadera, koji je dao većinska upravljačka prava MOL-u iako su imali tek 47 posto dionica za što je bio nagrađen s milijunima eura, do danas Karamarka čija je žena pobrala fine novce radeći direktno protiv interesa hrvatskih radnika.

Danas se svi kunu u Inu, od Mosta koji je slijep na sav kriminal HDZ-a do Oreškovića koji je obećao čak osobno se zauzeti za Inu. Zanimljivo, svega par mjeseci nakon dolaska na vlast, u sklopu pompozno najavljenog programa reformi za 2016. godinu, ovi „borci“ za nacionale interese, izmijenili su Strategiju upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike i s nje skinuli 8 tvrtki za koje se predviđa privatizacija. Dok je Ina preko noći postala strateški važna, ove tvrtke su prestale biti.

Međutim, iako je danas Ina proglašena za stratešku firmu broj jedan to i dalje ništa ne znači. Kakve koristi imamo od toga što će se za nju osobno zauzimati čovjek koji je uništavao Plivu i cijeli svoj život služio multinacionalkama? Što imamo od toga što će Most inzistirati na arbitraži, koja bi mogla biti donesena i u MOL-ovu korist, kada će MOL zadržati svoj vlasnički udjel? Ina je prevažna kompanija da ono što se događa s njom prolazi mimo znanja ljudi na visokim pozicijama kao što su tipa Karamarko i Milanović. I što onda imamo za očekivati od onih koji su započeli privatizaciju Ine i onih koji su je završili? Ništa, nego daljnje uništenje Ine.

Konstanta ove vlasti kao i onih prethodnih politika je pogodovanja kapitalu, politika privatizacije i služenja europskim birokratima. Ta politika od koje niti jedna vlast ne odstupa uzrok je propadanja Ine. Da li je zahtjev za nacionalizacijom kada se radi o energetskoj neovisnosti jedne zemlje radikalan? Naravno, ako se pita one čiji smisao postojanja leži u služenju kapitalu. No i ne toliko ako se radi o energetskoj budućnosti jedne zemlje. Neke velike zaokrete u odnosu prema Ini od postojećih struktura ne možemo očekivati. Za to su potrebne radikalne društvene promjene koje će ih pomesti s političke scene. Priče o nacionalnim interesima ovih licemjera koji radi kratkoročnih interesa rasprodaju zemlju obične su floskule čemu najbolje svjedoči i katastrofalna situacija u Ini na koju stalno upozoravaju radnici.

U tijeku ove afere nitko nije spomenuo da je u Ini potpisan novi kolektivni ugovor. Osim što se prava radnika svakim ugovorom sve više režu, a broj radnika smanjuje, ovim ugovorom je i propisano da u slučaju spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora, pravo na štrajk imaju samo sindikati koji su sudjelovali u procesu sklapanja ugovora. Svi koji nisu u sindikatu i nezadovoljni su statusom, štrajkom si automatski potpisuju otkaz. Više nego o ikome, budućnost Ine će ovisiti o njenim radnicima koje se guši da kažu što misle. Pitanje je samo dokle.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: