Revolucionarna baza i samoobrana: primjer Crnih pantera

Ovaj tekst je nastao na temelju opširnije analize Komunističke izgradnje (Kommunistische Aufbau), naše sestrinske grupe iz Njemačke. Analiza je skraćena i prilagođena, ali je politička linija ostala ista.

Uspon Donalda Trumpa na vlast početkom ove godine ojačao je utjecaj njegovih saveznika, grupa rasista koje želi poništiti pozitivne promjene nastale kroz desetljeća crnačke borbe. Ali američkim Crncima nije bilo puno bolje čak ni kad su imali „svog“ predsjednika. Nasilje i siromaštvo je ono što obilježava njihov život od kad su im preci oteti da rade kao robovi na plantažama. Danas se ponovo priča o potrebi da se organizira borba protiv takve situacije, a za nju je važno učiti iz prošlih primjera, poput poznatih Crnih pantera čije iskustvo može biti korisno svim potlačenima diljem svijeta.

Iako je ropstvo službeno ukinuto sto godina ranije, život američkih Crnaca 1960-ih bio je obilježen ne samo bezobzirnom eksploatacijom, nego i sustavnom diskriminacijom. Među Crncima nezaposlenost je bila puno viša, pristup zdravstvenoj skrbi im je bio onemogućen, a to je stanovništvo često bilo izloženo i gladi. Po zakonu Crnci su u većini saveznih država bili tretirani kao građani drugog reda, a rasizam je bio službena državna ideologija. Koliko su njihovi životi malo vrijedni pokazao je odnos policije prema njima.

U ljeto 1964. u New Yorku, bijeli pandur izvan radnog vremena ubija crnog petnaestogodišnjaka. U prosvjedima koji su zbog toga izbili, policija je ubila još sedmoro ljudi, ranila 800 i uhitila preko tisuću. Sljedeće ljeto u Los Angelesu policija bez povoda zaustavlja, vadi iz auta i premlaćuje Crnca. Prosvjedi su ovog puta trajali nekoliko dana, 35 ljudi je ubijeno, 800 ranjeno, a 700 crnačkih kuća je zapaljeno. U ljeto 1966., pobune izbijaju u desetak gradovi diljem zemlje nakon niza nasilnih napada policije na crnačko stanovništvo. Već 1967. pobuna se širi na preko sto gradova. Vlasti guše sve pobune u krvi i uključuju vojsku i oklopna vozila. Vojnici koji su se vratili iz Vijetnamskog rata sada pucaju po vlastitom narodu.

Pojava Pantera

Usred svega ovoga osniva se Stranka crnih pantera za samoobranu (Black Panther Party for Self Defense). Njezina baza su crnački slamovi u velikim gradovima, a njezin cilj dati spontanim pobunama neku organizaciju i platformu koju nisu nudile postojeće grupe. Njihov program sastojao se od deset jasnih točaka koje su uključivale osnovne socijalne i društvene probleme crnačkog stanovništva, poput nezaposlenosti, nedostatka stanova i pravde. Ali Crne pantere nisu ove stvari samo „zahtijevali“, oni su ih ostvarivali. Pod sloganom „Služiti narodu“ koji su uzeli iz jednog govora Mao Cetunga, Pantere su u slamovima organizirali tzv. programe za zajednicu.

Oni su uključivali odjeću i hranu za djecu, ambulante koje su se bavile liječenjem problema vezanih uz siromaštvo u kojima su doktori volontirali, besplatan prijevoz a kasnije i „škole oslobođenja“, u kojima su djeca popravljala svoje obrazovanje koje je za Crnce bilo vrlo nekvalitetno, ali i upoznavali se s vlastitom kulturom. Ali prije svega toga, Pantere su nastale kao organizacija za samoobranu, pogotovo od policijskih ubojstava. Nošenje oružja je u Americi uglavnom dozvoljeno, a političari su u zakone zaboravili unijeti posebne zabrane za Crnce, jer nitko nije očekivao da bi se Crnci usudili iskoristiti prava namijenjena njihovim bivšim gospodarima.

Pantere su naoružane patrolirale ulicama i tako postale narodna policija, ali i narodna vlast koja je stanovništvu pružala više nego službena država. Svi članovi prolazili su obuku rukovanja oružjem zajedno s ideološkom obukom, ali i osnovnim pravnim obrazovanjem. Pantere su cijelom stanovništvu tumačile koja su njihova prava i kako se usprotiviti nasilju bijelaca čak i koristeći njihova pravila, ali također kako fizičkom silom braniti svoja naselja i susjede. Obrana nije bila samo od policije i drugih rasista, nego i od kriminalnih bandi i dilera drogom koji su usko surađivali s „snagama reda“ i koji su trebali služiti pacificiranju crnačkih kvartova.

Socijalizam u svakom domu

Definirali su se kao marksističko-lenjinistička organizacija, što je za njih značilo da tadašnjem neorganiziranom crnačkom pokretu daju discipliniranu strukturu i političku liniju. Uloga partijskih kadrova bila je potaknuti narodni otpor aparatima moći, a taj je otpor trebao služiti oslobođenju koje je moguće samo u socijalizmu. Borba za prava Crnaca tako je i borba za oslobođenje ukupne radničke klase. Odlučno su odbijali ideje nekih crnačkih intelektualaca koji su zamišljali nekakvu buduću crnačku nadmoć u izokrenutom kapitalizmu. Iako crnačka organizacija, Pantere predstavljaju prvu antirasističku organizaciju u povijesti SAD-a koju su organizirali Crnci.

Njihovi članovi bili su u kvartu odmah prepoznatljivi po „uniformama“: crnim beretkama i jaknama i simbolima crne pantere. Pravila su uključivala obavezu poštivanja naredbi, zabranu otuđivanja imovine naroda i siromašnih te zabranu konzumacije droge i alkohola u svim službenim poslovima kada se predstavlja organizacija. Oružje i znanje iz obuke smjeli su koristiti samo u situacijama obrane naroda. Član je dnevni izvještaj o aktivnostima podnosio tajniku lokalne grupe, a tajnici su višem tijelu podnosili tjedne izvještaje. Sudjelovanje u aktivnostima organizacije, uključujući i obrazovne aktivnosti, bilo je obavezno. Žene su imale identičan status kao i muškarci.

U ono vrijeme, to je bila iznimka. Niti jedna crnačka organizacija nikada ranije nije dopuštala ravnopravno sudjelovanje žena, a pogotovo ne obuku. Ali Pantere su radile i na oslobođenju žena, kako u partiji tako i u obitelji. Organizirani su vrtići u kojima su članovi i članice zajedno čuvali djecu da bi oslobodili žene za političku djelatnost. Pazilo se da se poslovi dijele tako da ne slijede „uobičajene“ podjele po spolovima. Sve to nije se odnosilo samo na rad u organizaciji, nego se trebalo pronositi i drugdje. Slogan je glasio: „socijalizam se treba živjeti u svakom domu Pantera“. U praksi ipak stvari nisu uvijek išle po planu.

Odgovor režima

Svaka revolucionarna organizacija nosi dio nasljeđa sustava protiv kojeg se bori i ravnopravnost se ne može ostvariti samo proglašavanjem tog principa. Ona se mora svakoga dana iznova izboriti. Koliko je ta borba bila aktivna i prepoznata pokazuje činjenica da je stranka do 1970. proširila svoju djelatnost na stotinjak američkih gradova i imala petnaestak tisuća članova. Utjecaj je strahovito narastao. Još su se uvijek smatrali samoobrambenom snagom, ali se ideja samoobrane sada proširila: prema riječima jednog od lidera „potlačeni se zbog svoje pozicije uvijek brane, a ne napadaju, pa su sve njihove akcije opravdana samoobrana“.

Prema njihovoj koncepciji, programi za zajednicu predstavljali su oslobođeni teritorij koji se povremeno mora braniti fizičkom silom od klasnog neprijatelja. Pantere su sebe vidjeli kao gerilce slične revolucionarnim narodnooslobodilačkim pokretima u Vijetnamu, Kubi ili drugdje. U borbi do konačnog oslobođenja trebali su saveznike, pa su sklapali koalicije i poticali razvoj drugih grupa poput Crvenih straža (američki Kinezi), Smeđih beretki (Meksikanci) ili organizacija Portorikanaca, Indijanaca te naravno bijelih radnika. Njihova popularnost i širenje izvan crnačkih geta bila je znak za uzbunu vlastima koje su uskoro krenule u organiziranu kampanju ubojstava, laži i falsificiranja.

Pantere su službeno bile „najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti“. Tajna policija je razvila poseban program infiltriranja i podmetanja stranci. Mnogi članovi su ubijeni u insceniranim sukobima koji su kasnije razotkriveni. Drugi su uhićeni i osuđeni na temelju lažnih optužbi. FBI je također kontrolom pošte i komunikacija podmetao lažne informacije da izazove sukobe unutar same stranke. Tu se pokazalo kako je legalni status dvosjekli mač. Pravo na nošenje oružja je u međuvremenu ograničeno, a Pantere nisu imale mehanizma da se organiziraju izvan spektra onog što je dopušteno. U masovnoj i otvorenoj organizaciji više nije bilo moguće znati tko je sve policijski provokator.

Strategija uključuje sve

U susretu sa zakonski neograničenim djelovanjem režima, cijela se velika i uspješna struktura počela polako raspadati. Kvartove su u narednim desetljećima preuzele kriminalne bande, koje nisu služile narodu nego svojim šefovima. Država je sa svoje strane zaključila da su joj puno draži dileri nego revolucionari. Bez revolucionarne linije, i programi pomoći zajednici koji su izgradili bazu su se raspali. S druge strane, pojedine crnačke organizacije urbane gerile, koje su se koncentrirale samo na oružanu borbu, nikad nisu razvile odnos povjerenja sa stanovništvom. Ni apolitični humanitarizam, ni urbana gerila bez baze nisu se pokazali kao efikasne strategije.

Posljednjih godina ponovo raste crnački pokret u Americi, posebno kroz prosvjede protiv policijskih ubojstava nazvane Životi crnaca su važni (Black Lives Matter). U sklopu njega razvijaju se i organizacije za samoobranu, ali stvar je još daleko od one snage koju je pokret imao 1960-ih. Osim toga, legalno i ilegalno organiziranje je sve teže. Vlasti i mediji sada kriminaliziraju čak i najobičnije antifašističko organiziranje i okupljanje, a razvoj tehnologije je „urbanu gerilu“ učinio znatno težom u američkim gradovima. Zbog svega toga, pitanja kako se organizirati za pravu promjenu ponovo se stavljaju u prvi plan.

I to nije samo pitanje Crnaca ili Amerike. Svugdje u svijetu postavlja se pitanje kako oboriti ovaj sustav eksploatacije. Neki registriraju stranke i izlaze na izbore. Drugi prave udruge i organiziraju nepolitičku pomoć radnicima. Treći prave ilegalne grupe i djeluju samo radi fizičke zaštite i propagande. Ali primjer Crnih pantera i mnogih drugih manje ili više uspješnih pokreta pokazuje da su sve te stvari zasebno besmislene. Tko ne može narodu istodobno ponuditi bolju alternativu državi u smislu socijalnih usluga, političke participacije i fizičke zaštite, taj nema što tražiti ni u jednom od tih poslova.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: