LEŠINARENJE NA KATASTROFI
Hrvatska je pod udarom dvije katastrofe. Kao i ostatak svijeta, već godinu dana smo suočeni s pandemijom koronavirusa. Paralelno, zemlju su pogodila dva snažna potresa koja su tisuće ljudi ostavile bez domova, a trajno poremetile živote više desetaka tisuća naših sugrađana. To su katastrofe koje su „prirodne“ po svojim neposrednim uzrocima. Ali priroda nije jedino što ih je omogućilo.
Već smo svi naviknuli da živimo u sistemu koji je izrazito nepošten i koji svakodnevno stvara nejednakosti. Razmjeri te nejednakosti ipak su nas nedavno sve šokirali. Kuće koje su srušene u potresu nisu nužno morale pasti, ali mnogi naši sugrađani su ostali beskućnici po drugi put zato što je „netko“ masovno krao na poslijeratnoj obnovi kuća. Još strašnije: način na koji se pomaže ljudima na Baniji sada pokazuje da pljačka prilikom obnove nije nešto što se događalo samo nakon rata.
Slično vrijedi i za pandemiju. Dok se cijeli svijet cijepi, mi smo, kao i druge zemlje EU, ostali bez cjepiva, jer smo tetošili privatne kompanije koje na kraju nisu uspjele isporučiti cjepiva. Umjesto da smo javna sredstva uložili u javno zdravstvo, a ne privatne profite kompanija. U nedostatku cjepiva, nejednakosti su još više isplivale na površinu. Moćnici su se odavno cijepili „preko veze“ i to najskupljim cjepivima, a mi ostali još uvijek čekamo da se tek testiraju rezervne varijante koje ćemo možda jednog dana dobiti.
Drugim riječima, mi nismo samo žrtve katastrofa, nego i lešinarenja koje je tipično za naš politički i ekonomski sustav. Kapitalizam ne može riješiti izazove koje stvara: od klimatskih, preko javnozdravstvenih do građevinskih. U perifernim zemljama poput naše, on nas doslovno polako ubija.
SAMOORGANIZOVANJEM PROTIV PLJAČKE
Od oktobra meseca 2020. godine Vlada Republike Srbije uvela je još jedan namet kojim pokušava da pokrije sopstvene troškove na račun širokih i sve siromašnijih masa u Srbiji. Agresivna medijska kampanja kojom Vlada pokušava da opravda nezakonitu retroaktivnu naplatu poreza za period od 2015. godine izazvala je reakciju mahom mladih ljudi koji u nemogućnosti da zasnuju radni odnos bivaju prinuđeni da prihoduju radeći na internetu. Stvaranje organizacije, udruženja i pokretanje protesta primorali su Vladu da ponudi pregovore i određene, nedovoljne ustupke u pokušaju nezakonite naplate retroaktivnog poreza.
U skladu sa pljačkaškom politikom koja potpuno zanemaruje tešku socijalnu i ekonomsku situaciju u društvu, država neprestano traži nove načine za izvlačenje novca od stanovništva. U ovom slučaju, nebitno im je bilo da će sa predviđenim stopama poreza i činjenicom da se on naplaćuje za period od proteklih šest godina mnoge dovesti do ruba egzistencije, bez krova nad glavom i odvesti u dužničko ropstvo.
U borbi koja je počela protiv ove pljačkaške akcije države pobunjeni radnici i radnice na internetu su istakli sledeće zahteve: da se porez naplaćuje za period od trenutka formulisanja zakona koji bi definisao namete, status i prava radnika na internetu, da visina poreza bude u rasponu od 10 do 14% od bruto zarade.
Vladi Republike Srbije krajnji interes je razbijanje iole ujedinjenih radnika isto koliko i naplaćivanje nameta od prihoda za koje ni sami nisu znali da postoje do pre par meseci.
Nada radnika leži u njihovom samoorganizovanju i radničkoj borbi koja se rasplamsava!
IZBORI U EKVADORU
U nedjelju 7. februara u Ekvadoru su održani opći izbori čiji će ishod prelomiti budućnost zemlje. U prvom krugu najveći broj glasova (31,5%) dobio je kandidat ljevice Andrés Arauz, ekonomist i ministar u vladi socijalističkog predsjednika Rafaela Corree. Sljedeći krug izbora najavljen je za 11. Aprila i tada će Arauz odmjeriti snage s Guillermom Lassom (20,04%), bankarom, članom Opusa Dei, konzervativnim kandidatom i zastupnikom oligarhijskih interesa. Osim njih dvojice, u treći je krug ušao i Yaku Pérez Guartambel (19,97%), “eko-socijalistički” kandidat urođeničke ljevičarske stranke Pachakutik koji otvoreno najavljuje rezove u javnom sektoru, podupire sklapanje sporazuma s MMF-om i SAD-om kao i smanjivanje poreza najbogatijima.
Da bi situacija bila donekle jasnija, treba se vratiti u 2007. godinu kad na “rozom valu” dolaska socijalista na vlast u raznim južnoameričkim državama, u Ekvadoru pobjeđuje Rafael Correa iz Alijanse PAIS i kreće s ogromnim nizom reformi s naglaskom na osiguranju besplatnog javnog zdravstva i obrazovanja, što se propisuje čak i ustavom iz 2008., te donošenjem konkretnih mjera za smanjivanje siromaštva. Na izborima 2017. član Correine stranke Lenin Moreno pobjeđuje i usuprot svim očekivanjima naglo skreće udesno, reže plaće u javnom sektoru i otpušta velik broj radnika te ukida subvencije za gorivo koje su olakšavale život Ekvadorcima nekoliko desetljeća. Zbog niza nepopularnih mjera najesen 2019. izbijaju veliki neredi koji će rezultirati velikim padom potpore za Morena i ponovnim rastom popularnosti za PAIS čiji kandidat sada ima najviše šanse za pobjedu.
Međutim, na lijevom je frontu situacija komplicirana jer unatoč očitom desnom profilu Péreza, njegova je stranka Pachakutik izrasla iz CONEIA-e (konfederacije urođeničkih naroda Ekvadora) i sebe definira lijevom ekološkom strankom koja se zalaže za što veću autonomiju urođeničkih naroda i snažno se protivi ekstraktivizmu kao glavnom modelu privrednog razvoja koji zagovara PAIS.
U ovom trenutku pobjeda Andrésa Arauza jedina je perspektiva za narodnu vlast i autonomno vođenje zemlje, koje neće diktirati činovnici iz MMF-a ili Svjetske banke. No ekvadorsku ljevicu čekaju veliki zadaci kako organizirati stabilnost i razvoj zemlje, a da se pritom poštuje volja i tradicionalna staništa urođeničkih naroda koji čine ogroman dio ekvadorskog stanovništva.
OTPOR ERDOĞANOVOJ DIKTATURI
Već je poznato da turski diktator ne preza ni od čega da uguši demokratski otpor. Nakon što je oduzeo građanska prava stotinama tisuća protivnika svog režima, sa zemljom sravnao stotine kurdskih gradova i sela na istoku zemlje te zatvorio tisuće novinara – sada nastavlja u istom smjeru. Njegova nova meta su univerziteti. Ta su mjesta u cijelom svijetu u pravilu autonomna od vlasti. Ali u Turskoj više ni to. Odlučan da kontrolira svaki aspekt života, diktator Erdoğan i službeno je preuzeo kontrolu nad glavnim univerzitetima, postavljajući uprave koje s tim institucijama nemaju nikakve veze, ali su dio njegove stranke.
Logično, ovaj zločin protiv akademskih sloboda odmah je izazvao masovne prosvjede studentkinja i studenata. Odgovor diktature bio je očekivan: poslala je teško naoružano interventnu policiju da studentkinjama i studentima lome kosti. Paralelno, po već starom običaju, svako tko se usprotivi brutalnoj kleptokratskoj diktaturi automatski je prozvan „teroristom“. Tu su sudbinu posljednjih mjesec dana doživjele i stotine studenata koji su samo branili ono što je normalno u cijelom svijetu već stoljećima – autonomiju univerziteta.
U strahu od širenja demokratskog otpora, diktatura je paralelno započela i napad na organizirani socijalni pokret, pogotovo novi savez lijevih snaga u koji su uključene i mnoge naše drugarice i drugovi iz Socijalističke partije potlačenih, Revolucionarne partije, Saveza socijalističkih vijeća, organizacije Partizan i drugih. Stotine uhapšenih drugarica i drugova su mimo svih zakona i pravila preventivno bačene u Erdoğanove tamnice.
Kolegicama studentkinjama, kolegama studentima, drugaricama i drugovima želimo puno sreće u borbi, uz poklič koji i ovih dana glasno odzvanja diljem Turske i Kurdistana: BİRLİK, MÜCADELE, ZAFER! [Jedinstvo, borba, pobjeda!]
LINIJA: BILTEN SA SAMOORGANIZOVANOM DISTRIBUCIJOM
Tekstovi koje ste upravo pročitali dio su nove publikacije Crvene akcije / Crvene inicijative, komunističke grupe u Hrvatskoj i Srbiji. Osim online, ona izlazi i u štampanom obliku. Ali distribucija ovisi samo o članicama i simpatizerima. OVDJE možeš pronaći PDF publikacije. Isprintaj ga, crno-bijelo ili u boji, obostrano ili jednostrano, svejedno je. Daj ga nekome ko bi mogao biti zainteresiran ili ga zalijepi na oglasnu ploču na mjestu na kojem bi mogli biti zainteresiranih ljudi.
Crvena akcija / Crvena inicijativa 