Što bi morao komunizam (Goran Babić, 1944—2026)

I

morao bi biti ona ljubav prva 
koja te jednom ostavila 
i otišla s drugim nekim, 
a ti poslije, cijeloga života, 
voliš nju, i njega

morao bi imati 
na strani svojoj očajnike, 
ljude što se bacaju s mosta, 
pod vlakove, pod tenk, 
što zaustavljaju sat, svjetlost 
i stroj; nježni i mrtvi

morao bi… morao bi strijeljati 
svaku hulju koja ga sramoti, 
s tugom da puca u bivšega druga, 
i ako mu tad suza kane, mimo volje, 
morao bi znati —
izdajnik je buduća životinja 
koja danas kolje

II

prezreti morao bi laskavca 
koji ga hvali da ukroti sjaj, 
divljinu, žestoke pravde bijes 
rukavicom svilenom gladeći vranca 
hvališa ga vodi u mrtvilo — užas

morao bi biti i jest dostojanstvo 
svega što će doći, svega što se zbilo, 
stanje bojne gotovosti, oklopni vlak 
što odbacuje licemjere, 
kao drezinu; u ništavilo

III 

neka ga ne rastače zlo, 
neka ga laž ne prlja, 
njegovo je dijete i luđak koji srlja 
u mjesečinu, sa rdečim stijegom u grudima, 
zabijenim kroz pluća, u srce direktno

da bude poštanski konj! 
u trku da gubi noge, 
ali da osvaja svijet! 

koji ne izdrži neka gine, 
postoji smrt i slava, postoje daljine 

od svega što se može znati 
on mora odudarati