Nasljeđe Vlade Dapčevića

VladoNa današnji dan prije točno deset godina umro je Vlado Dapčević, najpoznatiji komunist, politički zatvorenik bivše Jugoslavije, čovjek čije političko nasljeđe živi i dalje i u našoj organizaciji iako je osnovana sedam godina nakon njegove smti. Iako je Vlado dobar dio svoje aktivističke karijere proveo u zatvoru, uspio je svojim beskompromisnim stavovima i svojom dosljednom borbom protiv oportunizma u komunističkom pokretu ostaviti časno nasljeđe revolucionarnom pokretu na prostoru bivše Jugoslavije. Kao jedan od onih komunista koji su se politički kalili u najtežim vremenima monarhističke diktature prve Jugoslavije, Vlado je prezirao karijerizam i sebičnost u partiji. Zbog toga je ulazio u stalne sukobe s vrhom partije kad god bi u njemu primjetio znakove korupcije. No ti sukobi nisu sprječavali Vladu da uvijek bude u prvim redovima, bilo na ulici u demonstracijama, bilo u planinama s partizanima.

Njegov sukob s vodstvom partije eskalirao je 1948., prilikom rezolucije Informbiroa. Vlado je tada tvrdio da će režim zbog američkih novaca postati sluga zapadnog imperijalizma. Taj stav koštat će ga više od dvadeset godina robije po logorima i zatvorima Jugoslavije. I dok je režim tvrdio kako je samostalan i politički neovisan, dolari koji su dolazili kao „američka pomoć“ sve više su uvjetovali pro-američku politiku bivše SFRJ. Tako je Jugoslavija prvo podržala američku intervenciju u Koreji, a zatim zajedno s vojnim diktaturama Turske i Grčke formirala Balkanski pakt, kao pomoćni savez NATO-a. I dok je Vlado čamio u logorima Stara Gradiška, Goli otok i Bileća, „komunisti“ na vlasti provodili su ekonomsku politiku sve veće liberalizacije i uvođenja tržišta, koja je proizvodila sve veće imovinske razlike između državnih funkcionera i radničke klase. To je bio samo logičan nastavak korumpiranosti na koju je Vlado upozoravao još za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata, a posebno neposredno nakon formiranja vlasti.

Vlado je jedini komunist sa prostora bivše Jugoslavije koji je savršeno razumio ono što se tada događalo u komunističkom pokretu u svijetu – sve veći sukob između revizionizma, partijske korumpiranosti i odustajanja od revolucionarne politike s jedne strane i marksizma-lenjinizma, tj. struje koja se pokušavala dosljedno boriti protiv revizionizma ističući u prvi plan mase s druge strane. Mnogi komunisti u svijetu tada su došli do spoznaje da borba protiv kapitalizma ne prestaje formalnom uspostavom socijalizma, ona praktički tek počinje pošto još postoji opasnost od restauracije kapitalizma i formiranja nove klase „crvene buržoazije“ unutar partijskog aparata. Povijest većine „realsocijalističkih“ zemalja je najbolji dokaz tome.

Vladu će revizionisti i liberali prozivati kao „staljinista“ koji je zagovarao represivniji režim od onog koji je postojao u Jugoslaviji. Tu optužbu će upućivati oni koji su osmislili Goli otok, logor jedinstven po tome što će na poseban način organizirati mučenje zatvorenika od njihovih vlastitih kolega, i oni koji su u ime tobože demokratskijeg režima formalno „samoupravnom socijalizma“ podržavali tržišne reforme, planiranu nezaposlenost i sustavnu emigraciju u sistemu koji je bio sve manje socijalistički, a sve više kapitalistički da bi završio u otvoreno neoliberalnim mjerama zadnje jugoslavenske Markovićeve vlade. I dok su „desni“ disidenti kao Đilas u kućnom pritvoru pisali knjige koje su objavljivali u SAD-u, Vlado je kao lijevi disident prevrtao kamenje na Golom otoku i trpio svakodnevne batine.

Za razliku od onog što su neki htjeli pripisati tzv. IB-ovcima, Vlado nije bio rusofil, tj. nije stao uz SSSR zbog Rusije. S istim tim SSSR-om se razišao kada je u njemu primjetio korupciju i nedemokratičnost partijske vodstva i tržišne reforme koje vode restauraciji kapitalizma. Zato ga je sovjetski režim hapsio i zato mu nije dopuštao da se priključi oružanoj borbi na Kubi i u Vjetnamu. On je kao dosljedni internacionalist nastojao pomoći svakom revolucionarnom pokretu, jednako kada se nalazio u Jugoslaviji gdje ga režim unatoč zatvoru nije uspio ušutkati, kao i u emigraciji u Albaniji, Sovjetskom savezu, Rumunjskoj ili Belgiji gdje je živio kao politički emigrant i radio kao gastarbajter. I prilikom raspada Jugoslavije, iako u dobi od preko sedamdeset godina, sada konačno na slobodi, ostao je predan političkoj borbi i formirao Partiju rada. U trenutku kada bivši funkcioneri revizionisti prelaze u redove Miloševićevom SPS-a i Tuđmanovog HDZ-a, Vlado kao svoju dužnost shvaća borbu protiv ratnohuškačkog šovinizma, prije svega velikosrpskog. Svojim dosljedno antiratnim i anitmiloševićevskim stavom i podrškom nacionalnooslobodilačkoj borbi albanskog naroda na Kosovu, Partija rada je održala iskru marksizma-lenjinizma na protorima bivše Jugoslavije.

Danas nam nije ostalo mnogo od Vlade. Njegova pisanja izgubljena su negdje, možda u ruskim arhivima, tako da nam ostaje samo knjiga razgovora i nekoliko televizijskih intervjua. Unatoč tome, Vlado je za revolucionarni pokret svih zemalja bivše Jugoslavije oko što je İbrahim Kaypakkaya za Tursku i Kurdistan ili Charu Majumdar za Indiju – heroj, revolucionarni mučenik i trajni simbol dosljedne revolucionarne tradicije na kojoj treba graditi pokret u budućnosti.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

<span>%d</span> bloggers like this: