Kako danas čitati legendarni Komunistički manifest?

Komunistički manifest je uz Kapital sigurno najpoznatija knjiga Karla Marxa. Zbog lake dostupnosti knjige (gotovo u svakoj knjižnici i antikvarijatu, kao i na mnogim mjestima na internetu) mnogi će uzeti upravu ovu knjigu u potrazi za brzim i kratkim odgovorima na pitanja što je to komunizam. Ako su tako postupili, mogli bi se razočarati što tekst ne pruža kratke upute ili uvod u revolucionarnu ideologiju.

Razlog tome je što je taj manifest (tj. politički program) pisan 1848. za jednu organizaciju koja se po uvjetima u kojima je djelovala i načinu na koji je bila organizirana znatno razlikovala od onog što je u dvadesetom stoljeću postalo poznato kao komunizam. Kada su Marx i Engels pisali ovaj Manifest, oni su tek uvodili termin komunizam u modernu politiku. Manifest je pisan za organizaciju koja se ranije zvala Savez pravednih, a nakon pristupanja Marxa i Engelsa se prozvala Savezom komunista. Na upotrebi novog termina “komunizam” inzistirali su upravo njih dvojica tada snažno motivirani idejom da radnički pokret treba postaviti na znanstvene noge.

Kako su oni tvrdili, novo društvo poslije kapitalizma ne treba izgraditi samo zato što je to “pravedno”, nego zato što to neminovno proizlazi iz objektivne stvarnosti koju stvara sam kapitalizam. Za njih, socijalizam nije značio propovijedanje raja na zemlji, već konkretnu analizu konkretne situacije i program političke akcije u toj stvarnosti. Taj, znanstveni socijalizam, postat će rukovodeća ideologija revolucionarnog radničkog pokreta u stoljećima koji dolaze, a Komunistički manifest ostat će jedan od dokumenata u kojem se on najjasnije objašnjava.

Antikapitalizam bez moralizma

Osnovna ideja znanstvenog socijalizma je da glavni pokretač historije nije Bog, nisu velike ideje ni snažni pojedinci, nego sukob oko materijalnih dobara između različitih društvenih skupina – klasa, točnije između one klase koja radi za cijelo društvo i druge klase koja živi od tuđeg rada. Kroz kratki povijesni pregled, Marx i Engels prikazuju povijest klasnih društava od robovlasništva preko feudalizma do suvremenog kapitalizma koji je nastao na temelju kolonijalizma, trgovine i industrije. Dvije ključne klase u kapitalizmu su buržoazija, koja je nastala od srednjovjekovnog građanstva i proletarijat, nastao uglavnom od ranijih kmetova.

S nastankom kapitalizma, buržoazija se od sporednog igrača u feudalizmu izdigla do prave vladajuće klase koja je omogućila do tad neviđen tehnološki napredak, a ranije feudalne odnose pokornosti i poštovanja gospodara zamijenila isključivo novčanim odnosima poslodavca i zaposlenika. No, da bi sve to postigla, buržoaziji je trebala druga klasa koju stvara kapitalizam, a to je proletarijat. Baš kao i antički robovi i srednjovjekovni kmetovi, i proleteri su potlačena klasa, ona klasa koja u kapitalizmu odrađuje sav posao. Proleteri su oni koji, za razliku od robova, nisu ničije vlasništvo, ali opet ni nemaju ništa svoje u vlasništvu, tj. nemaju kapital kojim bi mogli proizvoditi za vlastito preživljavanje. Oni zato moraju raditi za druge, za buržuje koji stvaraju profit na tuđem radu.

Proleteri se od kmetova razlikuju i po tome što nisu rascjepkani po malim selima, ni razdvojeni na tisuće različitih statusa i položaja. Industrija i tehnologija stavili su proletere koji čine većinu stanovništva u situaciju u kojoj oni sve više rade u istim tvornicama, za iste buržuje i žive u istim naseljima. To je proturječje u kapitalizmu: proizvodnja postaje sve više društvena, a profit od te proizvodnje je sve više privatan. To je proturječje koje kapitalizam ne može razriješiti i zbog kojeg će ga naposljetku pokopati izrabljivana klasa proletera. Politički izraz težnje proletera za društvom u kojem neće biti izrabljivani je komunistički pokret.

Raščišćavanje predrasuda

Marx i Engels u manifestu su naveli dvije ključne razlike prema ostalim partijama i pokretima koji predstavljaju ili tvrde da predstavljaju radnike. Prva je utemeljenost na znanstvenom socijalizmu, a ne utopijskim sanjarenjima, a druga je internacionalizam, ideja da proleteri bez obzira na to u kojoj se zemlji nalaze nisu neprijatelji jedni drugima, nego su njihovi zajednički neprijatelji svi buržuji, bez obzira na nacionalnost. Osnovni cilj komunističkog pokreta je ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, osnove na kojoj počiva kapitalizam. Suprotno buržoaskim predrasudama, društvena kontrola procesa proizvodnje ukidanjem privatnog vlasništva neće ukinuti individualnu slobodu, nego će je upravo omogućiti za veliku većinu stanovništva koji nisu buržuji.

U Manifestu, Marx i Engels daju posebnu pažnju polemici s moralističkim prigovorima konzervativnih buržuja koji su dolazak komunizma najavljivali kao sumrak civilizacije. Pri tome je jedan od najistaknutijih prigovora komunistima bio da žele uvesti “zajednicu žena”, drugim riječima zajedničko vlasništvo nad ženama. Marx i Engels na to odgovaraju da oni zagovaraju zajednicu u kojoj se žene ne promatraju kao sredstvo ni kao vlasništvo i oslobođenje žena suprotstavljaju moralističkim prigovorima koji brane društvo u kojem su žene izložene službenoj i neslužbenoj prostituciji (seksualno zlostavljanje), kao i braku u kojem su uvijek u podređenom položaju. Dotiču se također i “ideoloških prigovora” komunizmu koji tvrde da ljudi nisu sposobni za život u takvoj zajednici zbog svog stanja svijesti.

Međutim, ljudska svijest, dokazuju autori Manifesta, ne proizlazi iz jedne nepromjenjive ljudske prirode. Da postoji neka ljudska priroda koja određuje način na koji ljudi razmišljaju, onda se u povijesti ne bi mijenjalo gotovo ništa. No, znamo da nije tako. Promjenom materijalnih okolnosti mijenja se i ljudska svijest, pa će zajedničko upravljanje sredstvima za proizvodnju omogućiti i novu svijest koja će težiti zajedništvu. Jednako duhovito i oštroumno pišu o drugim kritikama kapitalizma, koje ne počivaju na znanstvenom socijalizmu nego, ili na fantazijama povratka na dobra stara vremena feudalizma, ili na pokušajima reforme sistema kako bi se kapitalizam održao što dulje, ili na jalovim intelektualističkim akrobacijama koje s pravim radničkim pokretom nemaju nikakve veze.

U periodu nakon pisanja ovog Manifesta, posebno nakon poraza Pariške komune 1871., prvog pokušaja uspostave vladavine proletarijata, znanstveni socijalizam, koji će se sve više zvati marksizmom, postepeno će prevladavati u radničkom pokretu. Naziv komunizam, međutim, sve više će zamjenjivati termin socijaldemokracija. Tek 1917. pred Oktobarsku revoluciju u Rusiji Lenjin, vođa tamošnjih boljševika, vratit će ime komunisti kako bi napravio jasnu razliku između tadašnjih oportunista i revizionista koji su odustali od revolucije i zagovarali suradnju s buržoazijom svojih zemalja i nove struje revolucionara koju su predvodili boljševici, a koja će ubuduće sve više biti poznata pod starim imenom koje su predložili Marx i Engels.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: