Narodne antikrizne mjere u pet točaka

5 točakaOd početka svjetske ekonomske krize, standard radničke klase u Hrvatskoj znatno je pao. Rastuća nezaposlenost uz istovremene rastuće cijene roba i rastuće rate kredita vodi veliku većinu stanovništva u situaciju siromaštva koja prijeti socijalnom katastrofom. Takva situacija, kao ni sama kriza, nije posljedica neke neizbježne prirodne nepogode na koju nemamo utjecaja, nego prije svega ekonomske politike koja se provodi i dalje – takozvanih „mjera štednje“. Vladajuće klase namjerno lažno uspoređuju vođenje ekonomske politike jedne zemlje s osobnim budžetom pojedinca. Žele nas uvjeriti kako smo svi „malo previše trošili“, pa sad moramo „malo prištedjeti“. Ali mjere štednje zapravo uopće nisu štednja, nego su daljnje agresivno preusmjeravanje javnih sredstava u privatne džepove kako bi se „pomoglo poslodavcima“ i tobože spasila ekonomija. Te mjere nisu nikakva borba protiv siromaštva koje uzrokuje kriza, nego namjerno rušenje standarda radnika da bi se sačuvali ili povećali profiti kapitalista. Kao što otvoreno govore kapitalisti i njihovi zagovornici: „Kriza je prilika!“. Lažne antikrizne mjere štednje u pravilu znače smanjenje radničkih prava, amanjenje plaća, lakše otpuštanje i privatizacije koje poskupljuju usluge da bi se sredstva preusmjerila privatnim tvrtkama. Ukratko, one znatno otežavaju posljedice krize za veliku većinu stanovništva. Umjesto „mjera štednje“ koje produbljuju krizu povećavajući profite najbogatijih, predstavljamo narodne antikrizne mjere koje ne bi samo olakšale posljedice krize, nego bi omogućile provođenje politike u interesu velike većine, točnije svih osim šačice političara, tajkuna i stranih kompanija koje traže brzu zaradu u zavisnim zemljama kao što je Hrvatska.

1) Vlast naroda – stvarna demokracija

Zastrašujuće skup sustav profesionalnih političara koji za svoje izabiranje troše stotine milijuna kuna pokazuje se izrazito „nerentabilnim“. Ministri, zastupnici, načelnici, predsjednici, premijeri, savjetnici itd… predstavljaju preplaćenu i privilegiranu skupinu koja svoju poziciju dobiva, a onda i koristi za služenje privatnom kapitalu protivno interesima i željama stanovništva. Ukidanje nedemokratskog sistema koji postavlja profesionalne političare na pozicije moći na kojima odlučuju u dogovoru sa svojim gazdama kapitalistima prva je antikrizna mjera. Umjesto toga, treba uspostaviti neposrednu vlast naroda kroz direktnodemokratska tijela otvorena za sve zainteresirane. To je jedini sustav koji omogućava narodnu kontrolu nad političkim odlukama pa onda i odluke u korist većine. Dok je na vlasti sustav profesionalnih političara ovisnih o bogatim financijerima, vlast može biti samo diktatura kapitala, a ne demokracija. Umjesto diktature kapitala – vlast naroda!

2) Svima dostupna prehrana, stanovanje, zdravlje i obrazovanje

U vremenima povećanja klasnih razlika, kada sve veći dio stanovništva sve teže može zadovoljiti svoje osnovne potrebe, umjesto da osiromašenom stanovništvu olakša pristup javnim servisima, vlada diktature kapitala uvodi dodatna davanja, participacije, upisnine, školarine, „reže“ troškove, ukida usluge i prepušta sve veći dio javnih servisa privatnim tvrtkama koje zbog profita poskupljuju usluge. Radi štednje ukidaju se poticaji seljacima i drugim proizvođačima hrane, ali se dopušta trgovačkim lancima da zbog krize neprestano povisuju cijene hrane, drugim riječima da radi profita dovode stanovništvo u opasnost od siromaštva. Poduzete mjere samo su povećale jaz između bogatih i siromašnih. Umjesto pomaganja bogatima da budu još bogatiji, osnovna antikrizna mjera mora biti omogućavanje dostupnosti prehrane, stanovanja, zdravlja i obrazovanja, besplatnih i osiguranih za sve. Umjesto „stezanja remena“ – dostojan život svih!

3) Razvojna, a ne ekonomija zavisnosti

Vlada diktature kapitala „štedi“ na životima stanovništva, dok istodobno „potiče“ privatne tvrtke, opraštajući im dugove i poreze, nudeći olakšice ili čak bespovratna sredstva. Ona sredstva koja se oduzimaju od socijalnih usluga, završavaju u džepovima „poduzetnika“ koji otpuštaju radnike. Sve je podređeno privatizacijama i „investicijama“, tj. dovođenju stranih tvrtki koje bi dolazile u Hrvatsku hvatati brz i lak profit na leđima hrvatskih radnika. Zatvaranje proizvodnih pogona i otpuštanje tisuća radnika proglašava se „nužnom mjerom“ u cilju „oživljavanja ekonomije“, jer diktatura kapitala ne vidi nikakvu vrijednost u proizvodnji koja ne donosi brz i lak profit privatnom vlasniku. Umjesto da se prepuštaju kompanijama koje izvlače višak vrijednosti u zemlje porijekla, proizvodni kapaciteti i prirodni resursi moraju se staviti pod demokratsku kontrolu naroda i koristiti za razvoj infrastrukture i ekonomije. Umjesto profita multinacionalnih kompanija – stvarni razvoj!

4) Ukidanje nepravednog duga

Dug stanovništva prema bankama aktivno onemogućuje izlazak iz začaranog kruga siromaštva za velik dio stanovništva Hrvatske. Posuđeni novac vraća se, po zastrašujuće visokim i stalno rastućim kamatama, stranim bankama i izvozi u inozemstvo, a posuđenim sredstvima kupuje se precijenjena roba uvezena mahom iz istih zemalja odakle dolaze i banke. Vladajuće klase zemalja europskog centra dovode zemlje periferije kao što je Hrvatska u situaciju zavisnosti. Kreditiranje država uvjetuje se uvozom roba i kapitala iz zemalja kreditora, čime se zemlje dužnici dovode u sve gori položaj u kojem posuđuju novac da bi povećale svoj dug i dodatno si otežale razvoj i izlazak iz zavisnosti. Dug nije nastao iz rastrošnosti zavisnih zemalja, nego iz nepravednog karaktera financijskog poslovanja vladajućih klasa zemalja centra. Za borbu protiv krize, sav dug treba ukinuti, a banke pretvoriti u institucije razvoja. Umjesto bankarskog lihvarenja – iskorjenjivanje siromaštva!

5) Stop kontroli i represiji

Diktatura kapitala svoje antinarodne mjere sve više provodi ne samo suprotno interesima, nego i suprotno željama stanovništva. Mjere štednje u krajnjoj liniji provedive su samo povećanjem represije. Dok navodno štedi, država ulaže sve veća sredstva u razvijanje društva potpune kontrole i represije. Ulažu se milijuni u kupnju kamera koje će kao nikad do sad omogućiti sigurnosnim službama da neprestano promatraju svaki dio grada, osnivaju se nove agencije i grade nove zgrade koje služe jedino tome da što sustavnije prate telefonsku, elektronsku i drugu komunikaciju, a stotine milijuna troše se na kupnju policijske protuprosvjedne opreme i vojne intervencije u korist kapitala protiv naroda svijeta. Država troši milijarde na sudske troškove i zatvaranje stanovništva koje je natjerano u sitni kriminal antinarodnom politikom iste te države. Prava antikrizna mjera bila bi ukidanje antinarodnih aparata represije i uvođenje demokratske samouprave zajednica. Umjesto društva kontrole – društvo slobode!

Uštedimo vrijeme i živce, provedimo nužne rezove – režimo diktaturu kapitala i sve njezine predstavnike!

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: