Tranzicija je propala, traže se alternative

tranzicija3Kada su prije četvrt stoljeća padali „berlinski zidovi“, kraj realsocijalističkih režima bio je povod za masovnu euforiju. Kako je izgledalo, trebalo se samo na brzinu otarasiti jednog propalog sistema i za godinu-dvije, Hrvatska će postati nova Švicarska, a Bugarska nova Nizozemska. Dok su istočni Europljani s entuzijazmom i nestrpljenjem očekivali nastupanje općeg blagostanja, šefovi zapadnoeuropskih vlada pripremali su recepte za „spašavanje“ napaćenih istočnih susjeda. Ti recepti, koji su istovjetni onima koje je SAD propisivao svojim latinoameričkim podložnicima, predviđali su prije svega masovno angažiranje zapadnog kapitala u preuzimanju upravljanjem ekonomskim resursima Istoka. Ambiciozni naziv za taj program bila je tranzicija.

Tranzicija je trebala biti period prelaza iz jednog nedemokratskog, siromašnog, ekonomski neefikasnog i zavisnog društva u društvo stvarne demokracije, blagostanja i slobode. U međuvremenu, ideologija tranzicije se pokazala kao beskrajno naivna utopija, koja nikada nigdje nije funkcionirala. Eksperiment je propao. To viđenje tranzicije, posebno od posljednje krize, više nije samo mišljenje lijevih radikala – takvo raspoloženje je opće. Narodi tranzicijskih zemalja koji su „konačno dočekali demokraciju“, sada ipak ne stoje u redovima pred glasačkim kutijama oduševljeni raznolikim izborom koji im pruža višestranački parlamentarizam. Izbori u tranzicijskim zemljama postaju sve veća neugodnost za sistem, jer vlasti redovito bira jedva jedna petina birača, ili manje. U većim zemljama kao što su Rumunjska ili Poljska postotak izašlih na izbore kreće se oko 40%. Povremeno je viši u drugim zemljama, iako rijetko iznad 50%, ali apsolutno svugdje ima tendenciju smanjivanja iz izbora u izbore. Isto tako, čak i oni koji glasaju, brzo pokazuju apsolutno razočaranje sistemom. Politiku vlade u Hrvatskoj prema istraživanjima obično podupire svega 15-20 posto ispitanih, bez obzira na to kako se zove stranka na vlasti. I to postaje pravilo, a ne iznimka. Na sasvim opravdane prigovore zbog nedemokratičnosti realsocijalizama, parlamentarizam sa svojim šarenim političarima koji služe samo svoje sponzore očito nije nikakav odgovor. U demokratičnost i pravednost sistema ne vjeruje većina koja tobože „vlada“.

I to ne treba osobito čuditi. Ljudima je sasvim dovoljno da pogledaju rezultate koje su im je tranzicija donijela po svakodnevni život. Jedan od najvažnijih problema postala je egzistencijalna nesigurnost. Liječenje je kroz razne doprinose postalo roba koja ovisi o stanju u vašem novčaniku i više nigdje nije zajamčeno bilo kome, a skupa eksperimentalna liječenja mogu se platiti jedino humanitarnim akcijama koje se mogu pokrenuti samo za simpatičnu djecu. Što vrijedi za zdravstvo vrijedi i za sve socijalne usluge za koje smo se davno bili izborili da budu zajamčene: obrazovanje, stanovanje, pa čak i komunalne usluge. Istovremeno dok se od nas očekivalo da sve veći i veći dio osnovnih potreba za život financiramo iz svojih plaća, nezaposlenost je bila sve veća. U svim tranzicijskim zemljama krajem osamdesetih, kada se sve one bile u velikoj krizi i pred raspadom sistema, nezaposlenost je bila niža nego što je danas u Njemačkoj. U međuvremenu je npr. u Hrvatskoj porasla gotovo 400% i danas je među najvišima u Europi. Ogromna socijalna katastrofa koju je proizvela tranzicija možda se najdramatičnije vidi u demografskim gubicima. Bugarska je u periodu tranzicije pala s preko 9 na manje od 7,3 milijuna stanovnika (što je pad od preko 20%) zbog kombinacije pada nataliteta, povećane smrtnosti zbog sve lošije zdravstvene zaštite i emigracije mladih. To su gubici bez presedana u povijesti Bugarske i ta zemlja sada ima stanovnika koliko je otprilike imala sredinom pedesetih. A Bugarska pri tome nije izoliran slučaj, slični demografski gubici ili čak nešto viši mogu se vidjeti i u pribaltičkim zemljama. To su sve zemlje koje nisu imale rat. Demografski gubici nisu svugdje toliko dramatični, ali tamo gdje su najmanji, to je prije svega zbog zabrane pobačaja (Poljska) i drugih mjera represije prema ženama koji neminovno povećavaju siromaštvo.

Kada su radnici realsocijalističkih zemalja bili opravdano nezadovoljni razlikama između radničke klase i direktora poduzeća i političara, kada su ispravno prigovarali zbog korupcije i ekonomske neefikasnosti bivših režima, sigurno nisu ni sanjali da će se sve te stvari dramatično pogoršati u tranziciji. Nizovi privatizacija nisu samo osiromašili radničku klasu, nego su doslovno upropastili ekonomiju zemlje. Bilo da je „kupac“ bio domaći tajkun ili ugledna strana kompanija, privatizacija je uvijek značila otpuštanja, poskupljenje usluge, gašenje proizvodnje. Gotovo je nevjerojatno da još ima onih koji zagovaraju nove privatizacije kao izlaz iz krize. Okoštale dogmatske zablude još uvijek izgleda žive u glavama tranzicijskih liberala, iako je stvarnost jasno pokazala kako su upravo „poduzetnici“ najgori gospodari.

Kada su narodi realsocijalističkih zemalja opravdano prigovarali na paranoičnu represivnost bivših režima, nisu mogli ni sanjati da će suvremenost donijeti društvo kontrole kakvo niti jedan od bivših režima nije mogao ni sanjati. Planira se da cijeli gradovi budu pod stalnim nadzorom stotina kamera koje, kako priznaju odgovorni, povremeno snimaju i intimne situacije, iz znatiželje kontrolora. Mobiteli omogućuju da se svaka osoba koja ih nosi locira u svakom trenutku, pa čak i ako vas nitko ne gleda, vlasti sve jedno mogu saznati gdje ste bili u kojem vremenu. A do koje razine ide paranoja „čuvara reda“ pokazuju redovita privođenja zbog anonimnih komentara na internetu, čiji su autori locirani pute IP-a koje pružatelji internet usluga daju policiji bez ikakvog oklijevanja (kao i sadržaje e-mail pošte, uostalom). Mediji koji su trebali postati slobodni bez državne kontrole sada su pod izravnom kontrolom kapitala, a njihovi vlasnici prema osobnim dogovorima s drugim kapitalistima kreiraju „javno mnijenje“.

Naposljetku, u mnogim zemljama početak tranzicije doživljen je kao mogućnost za samostalnost i nezavisni razvitak. Danas umjesto toga imamo eurobirokrate koji nam se obraćaju pedagoškim rječnikom, pa pričaju o tome koja zemlja je „ispunila očekivanja“, a koja mora „pojačati napore“. Političke diskusije ne vode se oko različitih koncepcija razvoja zemlje, nego o tome tko bolje provodi strane upute. Jasno je kome su vlade zapravo odgovorne. Hrvatska vlada je npr. našim novcima slala naše oružje u rat za interese stranih sila, a premijer koji je na sjednici lagao o tome kome ide oružje, otvoreno se smijao glupom narodu koji vjeruje njegovim lažima. Ne, nije tranzicija pošla po krivu jer su domaće „elite“ nesposobne. Kada su uopće te elite donijele ikakvu samostalnu odluku? Ona je pošla sasvim prema očekivanjima onih koji su je i osmislili. Problem je jedino što je u tranziciji sve pošlo krivu narodima tranzicijskih zemalja.

Tranzicija nije ispunila ni jedno obećanje koje je davala. Sva njezina rješenja zapravo su samo pogoršavala situaciju. Tranzicija je propala, naša budućnost ovisi o našoj sposobnosti da nađemo alternative. One ne mogu biti naivni povratak ni u osamdesete, a još manje u početak devedesetih. Alternativna nasuprot tome mora biti demokracija i socijalizam, slobodno društvo u kojem proizvodnja ne služi punjenju privatnih džepova, nego zadovoljenju potreba stanovništva.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: