Nakon Cháveza…

la-piedritaProšla je godina dana od smrti Huga Cháveza, ali njegov bolivarski projekt ga je nadživio, iako uz velike izazove. Prošlogodišnji izbori i aktualni prosvjedi pokazuju kako bez Chávezove karizme neće biti lako održavati konstantnu visoku potporu vlastima. Dok dio opozicije nastoji mahati zastavom mrtvog Cháveza protiv aktualnog predsjednika Madura i na taj način se predstaviti kao umjerena čavistička opcija, drugi dio opozicije upušta se u pokušaje nasilnog destabiliziranja vlade. Iako se u Venecueli svakako ima razloga prosvjedovati, aktualni prosvjedi okupljaju samo vrlo specifične dijelove društva i vrlo specifična naseljatj. jasno odijeljene bogate kvartove i studentsku populaciju, a sukobi se uglavnom odvijaju između tih prosvjednika i stanovnika sirotinjskih kvartova i njihovih organizacija. Politički sukobi u Venecueli, i u čavističkom i u drugom taboru očito su puno kompliciraniji od sukoba stranke na vlasti s opozicijskim strankama. Tekst iz drugog broja našeg časopisa Revolucija bavi se ključnim, a često prešučenim sudionikom političkih zbivanja u Venecueli – revolucionarnim kolektivima u narodnim kvartovima.

Prošla godina u Venecueli bila je dramatična. Početkom ožujka umro je Hugo Chávez, predsjednik Venecuele koji je zadnjih desetak godina bio jedan od najvidljivijih simbola ljevice u svijetu. Chávez je uspio ono što mnogi drugi latinoamerički ljevičarski predsjednici prije njega nisu – preživio je državni udar koji su organizirale SAD i doista promijenio svoju zemlju na bolje. Na političku scenu došao je kao tipični patriotski vojnik, kakvih je bilo puno u povijesti te regije, sa ciljem da oslobodi zemlju prevelikog utjecaja SAD-a i omogući joj da se razvije. Takav program odmah je dobio široku potporu narodnih masa teško pogođenih neoliberalnim mjerama koje nisu samo pogodovale sjevernoameričkom kapitalu, nego su drastično povećavale siromaštvo.

Ali Chávezov patriotski „bolivaristički“ program nije bio socijalistički – za njega poboljšanje života siromašnih koji čine veliku većinu stanovništva nije nužno zahtijevalo rušenje kapitalizma. Dapače, taj program je uključivao i potporu dijela „nacionalne buržoazije“, tj. onog dijela kapitalista koji imaju interesa u tome da se smanji utjecaj SAD-a (i sjevernoameričkog kapitala) i time eliminira nelojalna konkurencija. Savez vlasti s jedne strane sa siromašnim masama, a s druge s nacionalnom buržoazijom održava se i nakon njegove smrti. Iako je dramatično povećao razinu socijalne zaštite, pokrenuo masovne programe opismenjivanja i zdravstva, Chávez i njegova vlada nikad nisu doveli u pitanje postojanje privatnog sektora u Venecueli. Dapače, on je baš pod njegovom vlašću procvjetao. Zato vladu podržavaju istodobno i sindikati i neke udruge poslodavaca, a u vladi su sjedili ministri političari starih buržoaskih stranaka zajedno s dojučerašnjim vozačima autobusa.

Ipak, kroz godine, Chávez se radikalizirao. Počeo je govoriti o „socijalizmu 21. stoljeća“, te aktivno poticati radnička preuzimanja tvornica i oblike neposredne demokracije u kvartovima i tvornicama. To je prije svega posljedica toga da je njegovo održanje na vlasti sve više ovisilo o radničkoj klasi. U stranim medijima rasprave o Venecueli obično se svode na priče o tome je li Chávez bio diktator ili heroj, a sve što se posljednjih godina događalo u Venecueli gleda se kao posljedica njegove volje i njegovih planova. Stvari na terenu naravno nisu tako jednostavne. Iako je ljevica u Venecueli postala svjetski poznata tek pobjedom Cháveza na izborima, ta pobjeda nije početak tamošnje ljevice, nego prije posljedica njenog višedesetljetnog rada.

Daleko od interesa stranih medija, revolucionarni kolektivi ne samo da su aktivni, nego već desetljećima doslovno kontroliraju siromašne radničke kvartove velikih gradova gdje su uspostavili male države u državi. Nastali su kao samoobrambena reakcija protiv policijskog nasilja prema siromašnima, ali od tada su u mnogim kvartovima uspjeli iskorijeniti teške droge i istjerati dilere, a interveniraju i u situacijama kao što su zlostavljanje u obitelji itd… Najstarije od tih grupa, kao što su Tupamarosi, vlasti su desetljećima proganjale i one nikad nisu bile dio službenog političkog života zemlje. Drugim riječima – njihovi članovi nikad nisu glasali, tj. nikad do pojave Cháveza. Zadnjih desetak godina potpora koju mu daju sirotinjski kvartovi postala je jedna od ključnih „tajni“ njegova uspjeha, pogotovo za vrijeme pokušaja puča 2002. Ti isti kvartovi zauzvrat su prvi put dobili javne službe i intenzivne programe protiv siromaštva. Ipak, to ne znači da su revolucionarni kolektivi postali naprosto dio vlasti. Dapače, njihova potpora Chávezu uvijek je uvjetna, a prema predstavnicima sistema, tj. drugoj strani čavističke koalicije, izražavaju i otvoreno neprijateljstvo.

Chávez je osobno napao kolektiv La Piedrita da svojim djelovanjem ugrožava revoluciju, ali to ne znači da itko sumnja da je i taj kolektiv dio čavističke koalicije. Dok je Chávez bio predsjednik države, ovi kolektivi, koji se doživljavaju kao najveći čavisti, otvoreno su ratovali sa policijom te iste države. To su neka od proturječja današnje Venecuele. Pozivi koje je vlada upućivala na razoružanje kolektiva nisu urodili plodom i to nije loš rasplet događaja ni za vladu. Na izborima na kojima se birao novi predsjednik umjesto preminulog Cháveza, pobijedio je njegov dotadašnji zamjenik Nicolás Maduro i to za dlaku. Opozicija je u smrti Cháveza i tijesnoj pobjedi Madura vidjela svoju priliku da prvi put nakon državnog udara 2002. pokuša smijeniti vlast. U neredima, koje je opozicija izazvala kao dio svoje strategije slabljenja vlade, bilo je više desetaka poginulih, a neke od stranaka opozicije pozivale su i na oružane napade na državne institucije. U slučaju izazvanog građanskog rata, državnog udara ili strane intervencije, potpora oružanih kolektiva vladi bila bi presudna.

Ta realna snaga koju imaju kolektivi u kvartovima važna je ne samo zbog opasnosti koja prijeti od opozicije, nego i za budućnost projekta koji provodi „bolivaristička“ koalicija. Ako se naznake da novi predsjednik Maduro nije toliko sklon kvartovskoj i radničkoj kontroli pokažu točnima, mogao bi izgubiti potporu kvartova, a to bi značilo da će nove saveznike morati tražiti u buržoaskoj strani koalicije koja ga podržava ili čak izvan nje, što bi moglo značiti odustajanje od nekih progresivnih programa. Taj put nije nezamisliv. Uostalom, njega je već izabrao ekvadorski predsjednik Rafael Correa koji je prilikom izbora proglašavan za novog Cháveza, ali se vrlo brzo okrenuo protiv socijalnih pokreta.

U kvartovima Caracasa jasno je ono što podržavatelji jednako kao i kritičari Bolivarske revolucija izvana redovito propuštaju vidjeti: bez obzira na veliku karizmu pokojnog Cháveza, revolucija nije djelo funkcionara na vlasti. Na ulazu u jedan od kvartova jasno piše: „La Piedrita naređuje, a vlada sluša“. Kada to postane točno i izvan tog kvarta, to će značiti da je proces u Venecueli izašao iz ovog „ekvilibrija“ u kojem se sada nalazi i da se primakao puno bliže socijalističkoj revoluciji.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: