Povijest po mjeri imperijalizma

Tuzla-grafiti-smrt-nacionalizmuZapadnoeuropski političari sjatili su se u Sarajevo da „obilježe“ stogodišnjicu atentata koji je poslužio kao izgovor za Svjetski rat. Izbor mjesta nije slučajan, kao ni program koji uključuje koncert bečke filharmonije u zgradi koju je izgradila Austro-Ugarska Monarhija da bi lakše „upravljala“ nedugo prije okupiranom BiH. Cijeli spektakl uklapa se u mit koji kaže da je Veliki rat započeo na Balkanu i da se balkansko nasilje prelilo u do tad najkrvaviji svjetski sukob. Suprotno tom mitu, rat nije počeo na Balkanu niti su ga započeli Balkanci. Sarajevska kriza bila je samo jedna u nizu napetosti između imperijalističkih zemalja od kojih je svaka mogla dovesti do sukoba za koji su se sve sile pripremale. Njihovo međusobno natjecanje za vojnu i ekonomsku nadmoć tjeralo ih je da cijeli svijet pretvaraju u bojno polje, preko leđa naroda koji tamo žive. Jedno od takvih mjesta bio je i Balkan gdje je na ruševinama Osmanskog Carstva Austro-Ugarska htjela izgraditi svoje kolonijalno carstvo, u nedostatku prekomorskih kolonija, a carska Rusija osigurati izlaz na „topla mora“ Mediterana. Balkan i Sarajevo dakle nisu rodna mjesta rata, već žrtve tuđih ratova.

Današnji predstavnici zapadnih zemalja još jednom pokušavaju glumiti donositelje „civilizacije“ u ceremoniji koju je teško protumačiti osim kao besramni trijumfalizam i počast austrijskom kolonijalizmu. Baš kao i prije sto godina, oni u svojem protektoratu (što BiH i formalno jest) zazivaju mir, ali njihov mir i njihova civilizacija za Balkan su uvijek značili samo barbarstvo ekonomske eksploatacije. Ratovi i nemiri koje su oni smirivali u pravilu su izbijali među balkanskim narodima onda kada su strane sile preslagivale svoje interesne sfere na našem teritoriju. Iako je promijenio retoriku, imperijalizam nije promijenio svoju narav. Baš kao što su već prije Prvog svjetskog rata crtali svoje karte i dijelili teritorije, i danas preslaguju kartu svijeta i dijele interesne sfere, crtaju nove granice leševima u tuđim zemljama. Ratovi u Ukrajini ili Siriji najbolje pokazuju sav besramni cinizam s kojim imperijalizam nastavlja svoje prljave poslove voditi igrajući se tuđim životima u zavisnim zemljama – i njima ispostavljati račun i moralni teret.

Istovremeno, srpski „nacionalisti“ održavaju paralelno obilježavanje u kojem od Gavrila Principa pokušavaju napraviti svojeg junaka, podižu mu nakaradne spomenike, koriste ga u svojim političkim govorima. Ako je Princip i bio naivni i romantični jugoslavenski (a ne srpski) antikolonijalni nacionalist, ono što sigurno nije bio je šovinist i huškač protiv drugih balkanskih naroda. Upravo suprotno od njega, ovaj se srpski „nacionalizam“ (baš kao i bratski hrvatski nacionalizam) svodi na dijeljene Bosne, širenje mržnje protiv susjeda i potpunu poniznost prema imperijalizmu. Oni koji jednog gospodara žele zamijeniti drugim (Rusijom ili Turskom) nisu i ne mogu biti patrioti, kao ni oni koji stvaraju razdor među potlačenima u interesu imperijalističkih sila.

Vladavina imperijalizma danas, kao i prije sto godina, donosi nam socijalnu katastrofu, ekonomsko iskorištavanje i političko potlačivanje. Gavrilov san o oslobođenju kroz stvaranje Jugoslavije razbio se kada nije mogao ispuniti zahtjeve nacionalne ravnopravnosti, socijalne pravde i stvarne nezavisnosti od imperijalizma. Naše oslobođenje ne može biti samo nacionalno – ono mora biti klasno i doći iz zajedničke i ravnopravne borbe potlačenih. Iako se čini da smo od njega dalje nego ikad prije, pažnja koju imperijalisti posvećuju falsificiranju povijesti Balkana pokazuje da sjene moguće revolucije doista „lutaju po dvorovima i plaše gospodu“.

Smrt imperijalizmu, smrt nacionalizmu – sloboda balkanskim narodima!

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: