Kako su opijeni kapitalizmom uništili Badel

badelKao jedan od najvećih proizvođača alkoholnih pića, Badel je oduvijek bio meta svakoj vlasti kojoj je tvornica služila kao bankomat za izvlačenje novca, financiranje skupih predizbornih kampanja i potplaćivanje moćnika, ali i meta krupnog kapitala koji je u Badelu vidio potencijalnu zlatnu koku (ponovno za izvlačenje novca) zbog svojih proizvoda s izvoznim potencijalnom.

Badel se godinama predstavljao kao simbol uspješnosti domaćeg kapitalizma. Početkom dvijetisućitih firma je redovito ostvarivala dobit i tu dobit onda koristila za širenje tvrtke i izvoz proizvoda u Europu i Aziju. No tržišna pravila uskoro su ih i uništila. Preduvjet za širenje bila je kupnja novih postrojenja. Nakon kupnje Kalničkih voda u koje je uloženo preko 250 milijuna kuna te Eurobeva koji je kupljen za 160 milijuna kuna, opijena uspjehom uprava je očekivala povećanje proizvodnje i izvoz na veća tržišta.

Naravno, plan je propao u startu. Ne samo da Badel nije plasirao proizvode u inozemstvo nego je izgubio primat i u Hrvatskoj. Hrvatske dućane poharala su jeftina alkoholna pića iz njemačkih tvornica kojima je politika „slobodne trgovine“ širom otvorila vrata i kojima nije problem poslovati s gubitkom ako će to dugoročno uništiti konkurenciju i maknuti potencijalnu prijetnju.

Zbog svega toga obveze Badela samo prema državi do 2009. narasle su na 130 milijuna kuna zbog čega su založene sve Badelove nekretnine. Ante Perković, bivši direktor poduzeća jedan je od najzaslužnijih za skoro uništenje nekad uspješnog poduzeća. Zbog potpisivanja štetnih ugovora Perković je direktno oštetio Badel za 50 milijuna kuna. Osim što su vino i ostale sirovine otkupljivali po višestruko većim cijenama od tržišnih, kvaliteta tog vina je bila toliko loša da se ono moglo koristiti samo za destilaciju.

Nepovoljni ugovori i skupi bonusi

Koliki su bili razmjeri pljačke Badela pokazuje podatak da je na cifru od 46 milijuna kuna koji su isplaćeni kooperantima, Perković sebi uzeo 25 milijuna kuna bonusa. Badel se pamti i po još jednom propalom planu tadašnje HDZ-ove vlasti. Zbog duga na poreze i trošarine, Država je 2011. godine preuzela Badel u sklopu pompoznog najavljivanog „modela C“ kojim se planiralo preuzeti sve tvrtke od kojih je Država imala velika potraživanja.

Iako je Vlada najavljivala spašavanje brojnih tvornica, Badel je ostao jedina koja je vraćena Državi u sklopu tog modela. Kasnije se pokazalo da je to napravljeno kako bi se na vodeća mjesta postavili stranački lojalni ljudi koji su i dalje gomilali dugove, a za nagradu su si isplaćivali velike bonuse. Država je odmah po preuzimanju vlasti na čelo firme postavila Zvjezdanu Blažić koja je uskoro opozvana s te pozicije. Za nagradu je dobila 2,1 milijun kuna otpremnine, 100.000 eura životnog osiguranja, osobni automobil te mjesto pomoćnice ministra poljoprivrede!

Kada je Kukuriku koalicija došla na vlast te između sebe „dijelila“ državnu imovinu, Badel 1862 došao je u nadležnost Čačićevog HNS-a. Odmah na prvoj izvanrednoj skupštini izabran je četveročlani Nadzorni odbor. Sva četiri mjesta pripala su zagrebačkim HNS-ovcima Mati Iličiću, Darku Štefančiću, Igoru Perglu i Draganu Hristovu. Za predsjednika uprave postavljen je Ivo Markotić, blizak Čačićev prijatelj.

Nova privatizacija i nužna alternativa

Markotić se u svom životopisu može pohvaliti da je bio direktor Slavonske banke koja je završila u stečaju. Nakon toga postavljen je za direktora Centar banke Zagreb, koja je sanirana sa 50 milijuna kuna proračunskog novca i također završila u stečaju. Prije stečaja, Ivo Markotić je pod sumnjivim okolnostima dao kredit Radimiru Čačiću. Nakon stečaja, nagrađen je mjestom u Badelu.

Iako je stečaj firme izbjegnut, država sada grozničavo traži „strateškog partnera“ koji će Badel dokapitalizirati s novih 150 milijuna kuna. Iako se čini potpuno suludim prodavati tvornicu koja je sanirana i u koju su uloženi novci kako bi se proizvodnja očuvala, vlast sada pod jako sumnjivim okolnostima prodaje Badel i to u trenutku kada on napokon posluje s dobitkom! Znakovito je i to što je javni poziv za prodaju tvornice poništen bez konkretnog objašnjenja. Pretpostavlja se da se cijena Badelovih dionica ovako namjerno ruši kako bi se novom vlasniku osigurala povoljnija kupnja tvornice koju je Država preuzela dok je bila u gubitku, i koju prodaje kada su gubici sanirani i kada ista posluje s dobitkom.

Sustavno uništavanje firme radi interesa nekolicine direktno se tiče i oko 500 zaposlenika te oko 1500 kooperanata koji ovise o Badelu. Upravo je njima najviše u interesu da Badel opstane. Rješenje tako nije privatizacija, već o budućnosti tvornice moraju odlučivati radnici i to ne putem tržišnih pravila koja su ih skoro uništila, već u korist zajednice i svih koji od ove proizvodnje ovise.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: