Fast fashion štetniji od fast fooda

Fast fashion (brza moda) predstavlja se kao visoka ulična moda dostupna svima. U tu kategoriju spadaju svjetski modni giganti kao što su Zara, Mango, H&M, Bershka, New Yorker itd. Ukratko fast fashion čine sve one poznate i fensi robne marke koje imaju svoje mono brand dućane po velikim šoping centrima u kojima prodaju izreklamiranu odjeću loše kvalitete i pristupačnih cijena koja će biti još dva, tri puta pošteno snižena što će ju zaista učiniti „dostupnom svima“. Dvije su osnovne karakteristike fast fashiona: pristupačnost cijena i dokidanje polugodišnjih izmjena kolekcija – ovdje ne postoje kategorije poput jesen/zima i proljeće/ljeto jer se kolekcije izmjenjuju i nadopunjuju na tjednoj razini što brzu modu čini brzom. Ta brzina kojom se cijeli proces od proizvodnje do prodaje odvija povećava opseg posla radnika, produžuje radno vrijeme, a sam rad čini izuzetno stresnim i napornim.

Pristupačnost cijena je pak osigurana minimalnim brojem radnika, neplaćenim radom ili vrlo niskom cijenom rada. Da bi taj potencijal iskoristili u potpunosti, veliki fast fashion brendovi dislocirali su proizvodnju u zemlje s najnižom cijenom rada i najvišim stupnjem nepoštivanja radničkih i ljudskih prava, ovdje se ne libe ni robovskog ni dječjeg rada. Na taj je način rad u fast fashionu stotinama tisuća osiromašenih i obespravljenih žena iz Bangladeša, Vijetnama, Kambodže itd. istovremeno opasan po život i jedina šansa da prežive. Odgovornost za premale i neisplaćene plaće, ozljede na radu, teška oboljenja i izgubljene živote radnika u proizvodnji ne preuzimaju veliki brendovi jer im formalno nisu poslodavci. Naručivanje izrade robe vrši se preko posrednika, lokalnih poduzetnika-kriminalaca, s kojima brendovi dogovore nerazumno nisku cijenu proizvodnje praveći se da misle kako pod tom cijenom radnicima mogu biti osigurana njihova prava i plaćena poštena naknada za njihov rad.

Na taj način ljudi koji rade odjeću i osiguravaju milijunsku zaradu modnim gigantima nisu njihova briga. Protesti protiv katastrofalnih uvjeta rada u tekstilnim tvornicama koje proizvode Zarinu, Mangovu ili H&M-ovu odjeću vrlo su česti na Dalekom istoku, ali slabo dopiru do Zapada i zapravo ne rade baš nikakvu štetu brendovima. Međutim, kad su radnice iz turskih tvornica prošli tjedan u Zarinim dućanima na odjeću ušile etikete s porukama o neisplaćenim plaćama, tu vijest su prenijeli svi svjetski mediji. Bio je to očajnički pokušaj pokradenih radnica i radnika da dobiju zarađen novac na koji čekaju već više od godinu dana, njihove su tvornice zatvorene, vlasnik je nestao s novcem, roba je napravljena i isporučena Zari, vjerojatno je već prodana i Zara je svoj profit dobila.

Adekvatna odjeća je, baš kao i poštena plaća za rad i sigurni radni uvjeti, elementarno pravo koje može i mora biti dostupno svima. I jedno i drugo nam je oduzeto, zbog toga što je fast fashion industrija organizirana oko ostvarivanja privatnih profita, a ne interesa društva. Borba radnica u ovoj industriji zato je i naša borba, i dio pokušaja da izgradimo svijet za ljude, a ne profit.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: