Hrvatskoj treba Imunološki zavod

Ovih dana javnosti se preko medija još jednom najavljuje spašavanje Imunološkog zavoda. Ali dosadašnja loša iskustva i mreža privatnih i komercijalnih interesa koja se plete oko ove ključne institucije za javno zdravlje poziva nas sve na oprez.

Od devedesetih, kada je Imunološki zavod izdvojen iz javnog zdravstva, počinje njegovo propadanje i pljačka. Otpor radnika bio je jedino što ga je čuvalo od potpunog uništenja. Radnici su ustrajnošću u svojoj borbi uspjeli zadržati radna mjesta, a Imunološki je prije nekoliko godina preimenovan u javnu ustanovu, ali samo djelomično jer je sva infrastruktura ostala u trgovačkom društvu (Imunološki zavod d.d.) i još uvijek nije prebačena u javnu instituciju pod koju spadaju radnici i brend. Takva je situacija zakočila funkcioniranje Imunološkog, a Država već tri godine nije uspjela naći način da se imovina prebaci u javnu instituciju što je očiti pokazatelj da Država ne želi funkcionalni Imunološki zavod. Pitanje nadležnosti također je ostalo neriješeno jer su dionice podijeljene između raznih državnih zavoda i centara kao i malih dioničara što omogućuje prebacivanje odgovornosti s jednih na druge, ali i kočenje rješavanja situacije Zavoda kako bi se zadovoljili nečiji sitni privatni interesi.

Vladajući su se tako prije tri godine, kada je trebalo udovoljiti zahtjevima radnika ali i čitave javnosti da se spasi Imunološki, napravili glupi i formalno ispunili zahtjeve bez da su pokrenuli proizvodnju. Prebacivanje Zavoda u javni sektor, dakle, nije imalo za svrhu sačuvati Zavod kako bi se hrvatskom stanovništvu osigurali najbolji krvni derivati i cjepiva i kako bi se Imunološkom omogućio nastavak uspješnog razvoja za korist svih nas. Naprotiv, prebacivanje Zavoda u javni sektor očito je bio samo trik kojem je poanta bila ugasiti otpor kako bi se dalje mogla nesmetano, bez buke javnosti, planirati prodaja i uništenje Zavoda. Radnici u Zavodu (njih oko 150 koliko ih je ostalo) ostavljeni su da čekaju i gledaju kako Zavod propada – tehnologija i pogon zastaruju dok se oni bave papirologijom.

Državne institucije su u međuvremenu osnovale čak dva povjerenstva za Imunološki, prvo je ono istražno koje je trebalo „utvrditi odgovornost za rezultate upravljanja i raspolaganja financijskim i drugim resursima Imunološkog zavoda“, a drugo je Povjerenstvo za Imunološki zavod kojem je zadaća izrada prijedloga modela strateškog partnerstva između Vlade Republike Hrvatske i Grada Zagreba s ciljem pokretanja proizvodnje. Prvo Povjerenstvo otkrilo je toplu vodu: Imunološki je od devedesetih vođen katastrofalno – direktori su sklapali štetne ugovore i vodili nezakonite poslovne odnose pogodujući svojim igračima i izvlačeći osobnu financijsku korist na račun Zavoda.

Vrebanje nekretnina

Drugo Povjerenstvo još nije napravilo ništa konačno – barem koliko radnici Imunološkog znaju. To se Povjerenstvo sastoji od predstavnika ministarstava zdravstva, gospodarstva i državne imovine te Grada Zagreba. Među njima nema nikog iz Imunološkog zavoda, a mnoga su se imena u njemu već povlačila po medijima zbog kojekakvih kriminalnih veza i radnji tako da bi bilo naivno tek tako povjerovati da to Povjerenstvo raditi za opće dobro i u korist Imunološkog zavoda. Također, između Povjerenstva i radnika i sindikata nema nikakve komunikacije, a sa strane Povjerenstva, očito, ni želje da se uspostavi. O sudbini Imunološkog zavoda trebao bi tako odlučivati i Mario Antonić, državni tajnik ministrice Dalić kojem je tvrtka Merus-hr u blokadi više od tri godine, a državi duguje 590.000 kn. Uz to, Antonić duguje i 22.000 kn za najam državnog stana u Zagrebu jer „nije znao da mu se najamnina za stan ne skida s plaće“.

Krunoslav Katičić, tajnik u Ministarstvu državne imovine, premijerov je prijatelj za kojeg se šuškalo da bi mogao zamijeniti ministra Marića jer ovaj ne uspijeva dovoljno učinkovito provoditi privatizaciju državne imovine. Katičić se i u kampanji za lokalne izbore žustro zalagao za prodavanje poslovnih prostora u gradskom vlasništvu poduzetnicima pa je lako zaključiti da on u Povjerenstvu za Imunološki zapravo vreba na atraktivne i vrijedne nekretnine.

Ana Stavljenić Rukavina Bandićeva je zastupnica u Gradskoj skupštini, bivša ministrica zdravstva čiji je lobi sljedbenika (Letica, Orešković, Labar…) predlagalo se da se Medicinski fakultet i KBC Zagreb udruže u istu organizaciju (što bi dovelo do velike koncentraciji moći, poslova i novca pod kontrolom malobrojne skupine zdravstvenih vladara čemu se većina stručnjaka usprotivila). Suradnicima bivše ministrice nije bilo strano izvlačenje novca iz kredita namijenjenih obnovi zdravstvenih ustanova, kao ni prebacivanje zavoda iz zgrade za koju je kredit odobren u drugu zgradu kako bi se preusmjeravanje kredita opravdalo. Ministrica je napokon smijenjena kad je zbog afere „Baxter“ (zbog neispravnih filtara za dijalizu umrlo je 23 ljudi) bila prisiljena na ostavku. Godinu dana nakon ostavke proglašena je kandidatom za rektora zagrebačkog sveučilišta, unatoč protivljenju svojih kolega liječnika i profesora, i uz grubo kršenje izborne procedure. Bio je to ponovni pokušaj da se dočepa financijskih izvora, no nije joj pošlo za rukom. Desetak godina kasnije ušla je s Bandićevom strankom u Gradsku skupštinu a sada sjedi i u Povjerenstvu koje bi trebalo skrojiti sudbinu Imunološkom zavodu.

Vlada protiv naroda

Gzim Redžepi, zamjenik gradske pročelnice za zdravstvo, poznat je kao Bandićev operativac za prljave poslove. Bio je osobni kurir Bandića u pokušaju iznuđivanja iskaza Vide Demarin, voditeljice Zaklade za pomoć osobama oboljelima od cerebrovaskularnih bolesti, poznatom kao afera „Kuhinja“. Redžepi, inače pulmolog, vlasnik je poznate slastičarnice „Zagreb“ u Masarykovoj ulici, a bio je član Nadzornog odbora Croatia osiguranja i to u vrijeme kada je CO bio i glavni sponzor tvrtke Milene Maček, bivše supruge bivšeg Sanaderova spin doktora – Ratka Mačeka.

Mirka Jozić, pročelnica Gradskog ureda za gospodarstvo, rad i poduzetništvo, niz godina u Holdingu je vodila financije, da bi je Bandić 2014. nagradio mjestom pročelnice unatoč lošem financijskom rezultatu Holdinga za koji ona, kao direktorica financijske službe, snosi najveći dio odgovornosti. U Holdingu je bila prilično rastrošna, a poznat je njen skandal kada je Holdingu u više navrata zadržala sredstva (ukupno 199,4 milijuna kuna) koja je trebala uplatiti ZOV-u (koncesionaru za pročišćavanje otpadnih voda), s ciljem da bi se u Holdingu isplatile plaće. Grad je umjesto Holdinga ZOV-u isplatio potrebni iznos. Njen suprug Matija Jozić suvlasnik je zaštitarske tvrtke Bilić-Erić koja je angažirana na nizu objekata u vlasništvu Grada Zagreba i Holdinga. Željko Plazonić, predsjednik Povjerenstva, riječki kardiolog i državni tajnik u Ministarstvu zdravstva, je u imovinskoj kartici naveo gotovo četiri puta nižu plaću od one koju stvarno ima.

Otkada je počeo služiti privatnom interesu, razvoj Imunološkog je stagnirao što je na kraju dovelo do potpunog prestanka proizvodnje, a Vlada ne pokazuje volju da se ta situacija što prije riješi u korist hrvatskog stanovništva. Danas, kada se pojavljuju inicijative protiv cijepljenja, kada se ponovno pojavljuju bolesti koje su zahvaljujući cjepivima Imunološkog zavoda u Hrvatskoj davno bile iskorijenjene, a demografska slika zemlje zabrinjavajuće loša, Imunološki zavod potrebniji je Hrvatskoj više nego ikad. Vlada mora prestati s ovakvom neodgovornom politikom prema vlastitom narodu, a najmanje što može učiniti je omogućiti Imunološkom da nastavi s razvojem u službi javnog zdravstva.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: