U brojnim zapadnoevropskim i američkim gradovima ovih se dana ruše i „okupiraju“ spomenici kolonijalizmu, trgovcima robljem i ideolozima i promotorima rasizma. Tako je „stradao“ kip belgijskog kralja Leopolda II, koji je pljačkajući Kongo počinio jedan od najvećih genocida u povijesti. Stradao je i kip Winstona Churchilla, koji je svjesno uzrokovao smrt milijuna ljudi u Bengalu, a uz to je i bio otvoreni ideolog nadmoći bijele rase i njezinog prava da pljačka i ubija druge ljude.
U drugoj polovici prošlog stoljeća, velik dio naroda Afrike i Azije teško je i krvavo izborio svoju formalnu samostalnost, uglavnom pod vodstvom socijalista iz svojih zemalja. Iako se to danas često i prelako zaboravlja, stare kolonijalne sile nisu tek tako „pustile“ svoje kolonije. U krvavim ratovima, zemlje poput Britanija, Francuske, Belgije, Nizozemske i SAD-a sustavno su palile sela i gradove, istrebljivale narode i trpale milijune ljudi u logore. I sve to nakon užasa Drugog svjetskog rata.
Još gore je to što je kolonijalizam samo formalno prestao. Koristeći siromaštvo opljačkanih zemalja i bogatstvo koje su stekle pljačkom bivših kolonije, zemlje Zapada nastavile su manje izravno kontrolirati Afriku i Aziju do danas, osim jedva nekoliko zemalja koje su još izvan njihove kontrole. Velika većina problema suvremenog svijeta – od migracija do klimatske katastrofe – izravna su posljedica nasljeđa starog kolonijalizma i politike neokolonijalizma.
Ovih dana dio toga dolazi na naplatu. Sustavna laž koju je Zapad gradio o sebi kao mjestu demokracije i mira, koje nema nikakve veze s masovnim zločinima i užasom koji i dalje traje u „Trećem svijetu“, sada se raspada kao kula od karata. Iako mali i sporedni činovi, rušenja spomenika kolonijalizmu pokazuju volju da se krene na put prema boljem i ravnopravnijem svijetu. Poništavanje posljedica kolonijalizma osnovni je preduvjet za to.
Crvena akcija / Crvena inicijativa 