Statistike ne lažu, iako je malo vjerojatno da ćete ih igdje čuti u domaćim medijima. Hrvatska ima najviše zaraženih na 100.000 stanovnika u EU i to unatoč činjenici da je jedna od zemalja koja najmanje testira. Postotak zaraženih među testiranima je nekoliko puta veći nego u drugim zemljama. To znači da imamo možda i nekoliko desetaka puta više zaraženih od službenih brojki. Ne postoji zemlja Unije u kojoj vlada baš toliki kaos. A opet, vlasti i mediji se prave kao da je sve u savršenom redu.
Oni koji su prigovarali brzo su maknuti, tako da su među vladinim „stručnjacima“ ostali samo HDZ-ovi političari i Covid-profiteri čije firme direktno zarađuju na medicinskoj katastrofi koju vlada proizvodi. Otkud nam takve brojke? Za početak ne znamo tko je sve zaražen i tko sve mora u izolaciju, pa se širenje zaraze ne kontrolira. Onda ne smijemo zabraniti ni masovne manifestacije koje su dio vladine predizborne kampanje. A na kraju smo i zemlja koja do zadnjeg časa odbijala zatvoriti ugostiteljske objekte, unatoč tome što su očiti izvor zaraze. Crkve su inače i dalje otvorene za biznis, iako i za njih isto vrijedi da su izvor zaraze.
Naravno da to sve znači da je vlada neodgovorna i nesposobna. Ali naš problem je još dublji. To da građani ne znaju ništa o Covidu kao trenutno najvećem svjetskom problemu je postalo mehanizam vladanja. Tko bi trpio tako užasno upravljanje da zna išta o tome što se događa u Svijetu? Zato stalno trube o prošlom ratu i njegovim žrtvama, umjesto o aktualnim žrtvama nošenja s Covidom. A popovi su tu da tu našu glupost i neznanje poškrope svetom vodicom i zadime situaciju tamjanom.
Slično vrijedi i za birtije, koje samo u Hrvatskoj od svih zemalja EU nisu smjele biti zatvorene. Nakon što su rasparčali sve proizvodne kapacitete naslijeđene iz bivšeg režima, ugostiteljstvo i turizam su ostali naše jedine profitabilne grane u vlasništvu domaće buržoazije. Zvuči komično, ali „birtijaši“ su stvarno kičma vladajuće stranke, a domaća potrošnja važan dio budžeta. To je zato što su one ekonomske aktivnosti gdje su „prave pare“ u stranom vlasništvu i vlada nema mogućnost da ih ozbiljno oporezuje kako bi se nosila s krizom, jer joj to zabranjuju „ozbiljne države“, tj. zemlje odakle dolaze vlasnici.
Zato se cijela ekonomska krizna strategija svodi na to da se ne diraju interesi stranog kapitala, intervencijom se spašava ova lokalna buržoazija sitnog zuba, a sve to preko leđa radnika koje i strani i domaći gazde ionako plaćaju mizerno i iskorištavaju maksimalno. I ovo nije neka naša lokalna glupost. To je zavisni kapitalizam u kojem živi dobar dio svijeta, samo s našim lokalnim specifičnostima. Svi ti muljatori, mračnjaci, kompradori i profiteri sastavni su dio sistema zavisnog kapitalizma. Smjena tog sistema sada je možda više nego ikad pitanje našeg preživljavanja.
Crvena akcija / Crvena inicijativa 