Kolaps Škore – slika buržoaske politike

Posljednjih dana svjedočimo nevjerojatnoj političkoj sapunici koja mnoge s razlogom veseli, ali je ujedno povod za promišljanje. Miroslav Škoro, šef treće najveće političke stranke u zemlji, čovjek koji je prošle godine umalo postao predsjednik Republike, a ove godine bio ozbiljan kandidat za gradonačelnika Zagreba, i koji je trenutno potpredsjednik Sabora, iznenada je podnio ostavku na sve funkcije. Taj neočekivani potez bio je samo početak cirkusa. Škoro je u međuvremenu ušao u otvoreni rat sa svojom bivšom strankom koja se praktički do jučer zvala „pokret Miroslava Škore“. Rat se vodi „razotkrivanjem“ prljave korupcije u koju su očito uključene sve strane u sporu, a koje svojim sukobom zapravo lijepo pokapaju cijeli projekt ekstremne desnice.

Škoro je uvijek bio samo „lice s naslovnice“ za politički projekt koji je u osnovi koalicija jedne frakcije domaćeg kapitala, koja je nakratko ispala iz podjele javnog novca, i demagoga ekstremne desnice koji su momentalno propustili šansu da provode reket nad vlašću. Treš-pjevač i ljigavi lik iz reality showova tu je bio samo da pokaže neko pristupačnije i medijski atraktivnije lice. Podvala projekta temeljila se na laži da je Škoro „novo lice“ politike, ali i na njegovim demagoškim obećanjima čvrste ruke i oštrih rezova. Retorika koja je često graničila s fašizmom oslanjala se na opće nezadovoljstvo u zemlji, a Škoro je obećavao da će demontirati trule strukture i obnoviti naciju usput eliminirajući one koji ugrožavaju nacionalno jedinstvo.

Posljednjih dana ispostavilo se da je Škoro svoje „nastupe“ za stranku skupo naplaćivao izvlačeći novac s računa da kupi nakit za svoju 30 godina mlađu ljubavnicu, da je stranci u gigantskim količinama, a povremeno i fiktivno, prodavao svoje vino i svoje šest godina stare božićne CD-ove!? Škoro je dakle cijeli politički projekt koristio kao svoj bankomat, baš kao što je i navikao zadnjih 30 godina kada je bio blizak HDZ-u. A pritom se i dalje nastavio predstavljati kao „poduzetnik“, kao borac protiv korupcije i za „obiteljske vrijednosti“, koji požrtvovno radi na spašavanju Hrvatske. Priča je na momente stvarno smiješna, ali Škoro tu zapravo i nije iznimka. Cijeli politički sistem temelji se na „projektima“ koji su u osnovi slični političkoj karijeri Miroslava Škore.

Uz dovoljno para moguće je i najveće „govance“ zamotati u pravi celofan i prodati ga kao friško ubrani cvijet. Nesrazmjer između obećanja i samopredstavljanja onih koji žele ili dobivaju vlast i onog što su oni u stvarnosti ne može biti veći. Unatoč tome, dovoljno je da mali dio registriranih birača formalno izađe na izbore pa da te maškare na kojima zapravo prikriveno sudjeluju samo različite frakcije kapitala – a ne njihovi frontmeni s izmišljenim biografijama – nazovu demokracijom. I da onda na kraju kažu da smo za to sranje mi krivi jer smo ih izabrali. Škoro nije upozorenje kako ima prljavih političara. Škoro je dokaz da je poanta političkog sustava da prikriva diktaturu kapitala. Pitanje nije hoćemo li dobiti poštenog političara, nego koga će se financijeri sljedećeg kupiti da nam maže oči.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: