Crvena poezija: Oktobarski dani

Odlomci iz poeme »Vladimir Ilić Lenjin«
Vladimir Majakovski

I opet
 vjetar
  svježi, snažni
talase
 ustanka
  podiže u pjeni.
Litejni
 preplaviše
  kačketi i bluze:
»Lenjin je s nama!
  Neka živi Lenjin!«
— Drugovi! —
 i povrh
  nepreglednih glava
desnicu-vodilju
  pruža.
Zbacimo
 socijaldemokratske
  otrcane prnje!
Dolje
 vlast
  sporazumaša i buržuja!
Mi smo
 glas
  volje nizina,
radnika
 svega svijeta.
Da živi
 partija —
  tvorac komunizma,
da živi
 ustanak
  za vlast Sovjeta! —
Prvi put
 pred masom zapanjenom
baš tu,
 ispred tebe,
  bliza
stade,
 k'o prosti,
  k'o tekući pos'o,
nedostižna riječ —
 »socijalizam«.
Baš tu
 pozadi zavoda
  tutnjećih,
osvjetljujući
 horizont
  i svode,
ustade
 sjutrašnja
  radnička komuna,
bez buržuja,
 bez proletera,
  bez roblja i gospode.
Na veze
 trostruke
  sporazumaških konopaca
riječ Ilića
 k'o sjekira pada.
I govor
 kidaju
  uragani vike:
»Pravilno, Lenjin!
 Tačno!
  Sada!«
Kuća
 Kšesinske,
  za nogoritanje
poklonjena,
 sad je —
  boljševički eMKa.
Tuda protiču
 industriske mase,
tu se
 u lenjinskoj
  kovačnici kale.
…Zubalo buržujsko
 iskezi se brzo.
— Šta,
 rob se buni!
  Bičem iskajišaj!
I ruku
 Kerenskog
  vode po dekretu —
Lenjina na nišan!
I partija
 opet
  ide u podzemlje.
Ilić k Razlivu,
  Ilić k Finlandiji.
Ali ni tavan,
 ni kućer,
  ni polje
vođu
 ne daju
  podivljaloj bandi.
Lenjin je nevidljiv,
   ali on je blizu. —
Po radu
 punom
 sistema i cilja,
vide se
 vodeće
  Lenjinove misli,
vidi se
 lenjinska
  desnica-vodilja.
Riječi Ilića
  na plodno oranje
padnu,
 i niče,
  niče začas
   svaka,
i već su,
 redom,
  uz radničko rame —
milioni
 ramena seljaka.
I kada
 dođe
  ora barikada,
odredivši
 i dan
  i uru,
Lenjin se javlja
  sam u Petrogradu:
— Drugovi,
  skratimo proceduru!
…Proći će
 dani
  današnjih teškoća,
ljeto komune
  grijaće stoljeća,
i sreća,
 slasti
  jagoda ogromnih
dozreće
 s crvenog
  oktobarskog cvijeća.
I tad će
 čitaču
  lenjinskih dekreta,
dok lista
 svežanj
  naredaba starih,
udariti suze,
  stavljene van prometa,
i krv će
 u slijepe oči
   da udari.
Kada sumiram
  svoje doživljaje,
i međ' sv'jetle dane
   tražim
    obasjan
ljepše od svih dana,
   vidim
    uvijek isto:
dvadeset i peti,
  prvi dan.
S bombom
  igraju
   k'o s loptom mornari,
munjasto bljesnu
  bajonetni krijesci.
Od buke
 drhti
  uzbuđeni Smoljni.
S redenicima —
  dolje —
   mitraljesci.
— Vas zove
  drug Josif Staljin.
Desno,
 treća,
  tu.
— Drugovi,
  što ste stali?
Oklopna kola —
  na poštu! —
— Da! —
  okreće se,
   nestaje hitro,
i samo
 na traci
   u mornara
    pod lampom
     zatitra —
Aurora!
Ko s naredbom hita,
    ko u grupi spori,
ko zatvaračem
  škljoca
   na koljenu.
I tuda,
 s tog kraja
   beskrajna hodnika
pobočke pođe
  neprimjetni Lenjin.
Već
 povedeni
   Ilićem u bitke,
ali ga ne znajuć'
  po liku i slici,
gurali su se,
  i — oštri k'o britve —
psovali se —
  pri tome —
    vojnici.
I u toj željenoj
  i željeznoj buri
Ilić,
 istiha,
   sanjiv takoreći,
korača,
  staje,
    žmireći posmatra —
ruke
 zabaciv na pleći.
Na čupavka nekog,
   sivih uvijača,
upire
 ubojne zenice, —
kao da
 srce
  iz riječi razmotava,
kao da
 izvlači
  dušu rečenice.
I ja znam:
  sve je
   otvoreno i shvaćeno
i ovo oko,
 taj istinolovac,
otkriće
 krik sela,
  i vapaje fronta,
i volju nobelca,
  i volju putilovca.
On
 tuštu okruga
   u lobanji nosi,
i preko milijarde
  ljudi.
On je
izvagao
 svijet —
  jedne noći,
a sjutra,
 tek zora zarudi:
— Svima!
  Svima!
    Svima! —
frontovima,
   od krvi pjanim,
robovima,
 svakoga roda,
u ropstvu
  bogatih
   predanim! —
Vlast Sovjetima!
Zemlja seljacima!
Mir narodima!
Hljeb gladnima!

preveo Radovan Zogović