Slobodna Palestina

„Ne može biti slobodan narod koji ugnjetava druge narode“

Ove riječi Karla Marxa iz 19. stoljeća najjasniji su mogući opis situacije kojoj svjedočimo u Palestini danas.
Zločinačke vlasti države Izrael desetljećima gaze Palestince, buldožderima ruše njihova sela, skrnave njihove džamije i crkve, a zemlju im otimaju i naseljavaju kolonistima. Već su čitave generacije Palestinaca rođene, živjele i umrle pod sadističkom čizmom izraelske vojske i židovskih ekstremista.

Država Izrael je parama najkrvoločnije i najagresivnije imperijalističke sile, SAD-a, pretvorena u sofisticirani laboratorij za razvijanje novih metoda nadzora, ubijanja i ideološke propagande, u čijem arsenalu je i atomska bomba.

Geta, odnosno logori s nadzornim kamerama i mitraljezima opremljenim senzorima pokreta nisu nikakav SF žanr, nego izraelska realnost. Kao i medijski lobiji s neograničenim političkim utjecajem u većini zapadnog svijeta kojima je posao svaku kritiku Izraela ušutkati lijepljenjem etikete antisemitizma.

Poltroni EU na čelu naših država podržavaju izraelski zločinački režim, a ovdašnji mejnstrim mediji zaduženi za dezinformacije iz euro-atlantske kuhinje po starim metodama će iskrivljavati realnost.

Svaka žrtva ustanka palestinskog naroda gurat će vam se pod nos i u prvi plan, a pravi uzroci tog nasilja će se skrivati. Žrtava revanšizma bilo je u svakom ustanku u povijesti, uključujući onaj jugoslavenskih naroda protiv nacističke okupacije.

To je tako jer do ustanka najčešće dolazi kada je očajničko i ugnjetavano roblje ostavljeno bez drugog izlaza, a spirala nasilja se proširi do novih dimenzija. Možemo se prepustiti moralnoj panici naših najboljih medijskih režisera ili analizirati okolnosti kako bismo zaista razumjeli situaciju.

Netyanahu, ratni zločinac na čelu Izraela, na Twitteru ponosno i uživo prenosi kako se čitavi stambeni blokovi u palestinskim naseljima bombama pretvaraju u prah. Gazi se najavljuje uskraćivanje struje, goriva i hrane, odnosno samo još smrti i terora.

Ovo nije tek odgovor Izraela na ustanak. Nego pojačavanje politike koja je do njega i dovela, ali medijima nije bila naročito zanimljiva. Sustavni rad na neprekidnom projektu istrebljenja Palestinaca traje desetljećima uz aktivnu podršku bloka najmoćnijih zemalja.

Godine iživljavanja palestinskom narodu su ostavila dvije opcije – umrijeti na koljenima u getima ili prijeći preko zida s puškom u rukama. Ustanak je njihov jedini spas od fizičkog nestanka ili životarenja i čekanja smrti u najvećem zatvorskom sustavu tog dijela svijeta.

Sloboda, zemlja i mir oduvijek su bili glavni zahtjevi Palestinaca i njima samima je jasno da ih neće dobiti bez borbe i direktnog sukoba s okupatorima. Njihov krvavi pir trajao je predugo i situacija se zaoštrila. Sada slobodu i zemlju, a naročito mir, neće imati ni Izraelci. Cionistički režim tako se dodatno ogoljuje kao neprijatelj i „svog“ naroda što najbolje znaju generacije židovskih disidenata i aktivista progonjenih jer su stali uz borbu Palestinaca. Njihovom primjerom povest će se svi ljudi svijeta koji žele budućnost u kojoj nijedan narod ne ugnjetava druge.