Stara priča o hrvatskim i srpskim šovinistima

Koji je najbolji način da se Hrvatima ili Srbima skrene pozornost sa njihovih socijalnih problema? Naravno, to da ih se huška jedne protiv drugih. I to nije ništa novo. Stvari su tako funkcionirale puno prije Miloševića i ustaša, pa čak i prije Jugoslavije. Davne 1902. u Zagrebu su izbile nasilne demonstracije protiv Srba nakon objave jednog velikosrpskog teksta u novinama. I tada su ove stalne sukobe poticali ugarski ili austrijski buržuji i njihovi kompradori u Srbiji i Hrvatskoj. Ali postoji jedan pokret koji je dosljedno prokazivao glupost ovog međusobnog šovinističkog huškanja. To je bio radnički i socijalistički pokret. Donosimo reakciju na prosvjede 1902. koja je tada objavljena u zagrebačkom socijalističkom listu Sloboda.

Dokle tako?

Zagreb je opet tečajem par dana bio pozorištem bučnih demonstracija. Misliti ćete valjda, jedva jednom, ta bar je kod nas dosta povoda za demonstracije: suzili nam ne samo politička, nego i čovječanska prava; kod nas nije nitko siguran ni zašto; narod se gnjavi i tlači besprimjernom bezobzirnošću, a mi i ne živimo život dostojan ljudi! Kao narod smo potlačeni, zapostavljeni i izrabljivani, kao ljudi smo stegnuti, okovani i izručeni samovolji svakog seoskog pandura i gradskoga stražara, te progonima fanatičnih klerikalaca radi svoga osvjedočenja i mišljenja. Prilike kukavne da već ne mogu biti gore. Ali, da, vi se varate! Zagreb se nije ganuo radi tih životnih naših pitanja; radi stvari koje stavljaju u pitanje našu čovječansku egzistenciju.

Da radi čega se digao Zagreb?

U Zagrebu obstoji dnevnik Srbobran, kojemu je raison d’etre napadanje i pogrđivanje Hrvata; to ga je podiglo od tjednoga lista na dnevnik. S druge strane opstoji glasilo Čiste stranke prava, koja je od Starčevića naslijedila samo neutaživu mržnju na Srbe. Čarkanja između Srbobrana i Hrvatskog Prava su svakodnevna; mrcvari se povijest, škandalizira se logika, pljuska se etnografija i filologija svaki dan. Na ta se čarkanja pametni ljudi već davno i davno ne obaziru. No ovih dana preneo je Srbobran jedan članak iz nekog beogradskog lista, koji je pisan u šovinističkom ludilu i uzrujao živce i nekojih hladnokrvnijih „rodoljuba“ hrvatskih, dapače se i pater Obzor ganuo, pak udri ali ne samo po Srbobranu, nego uopće po Srbima, a Srbobran opet po Hrvatima. Nu to je bila samo ouvertura. Prošle subote, nedelje, ponedeljka, utorka i srijede nastale su po Zagrebu demonstracije protiv Srba. Lupalo se i demoliralo sve u šestnajst, policajne su uze pune demonstranata, a poklici „Abzug Srbi“ i rodoljubne pjesme zaoriše se po zagrebačkim ulicama. To je ganulo srce Hrvatske na demonstracije!

A onda kada se časti toga hrvatskog naroda na najbezobrazniji način pljuje u lice prigodom progona novina i slobodoumnijih ljudi; kada se zastupnicima toga naroda vrijeđa svetinja imuniteta i tjera ih se sa oružnicima po ulicama kao zločince; kada se sa vladine stolice poriče radnom narodu pravo sklapati društva; kada se predlaže sužavanje zakonom priznatih prava hrvatskoga jezika na željeznicama i ostalim zajedničkim uredima; kada se u saboru drže izdajnički govori ne samo za narod, nego izdajnički po svakoga čovjeka u Hrvatskoj i na takvi način najgrublje dira u čast pojedinaca, kao i čitavoga naroda — tada se ti „rodoljubi“ ne digoše; ni jedno okno nije prsnulo, ni jedan „abzug“ nije se čuo proti tlačiteljima ovoga naroda i hrvatskoga i srpskoga imena. Tek kad je Srbobran — list nekolicine srpskih kapitalista, koji nema za sobom naroda, niti ima pravo govoriti u ime srpskoga naroda — tek kada je on samo za dlačicu potencirao svoje svagdanje pisanje, mobilizovala se zagrebačka fukara da lupa prozore i buči zagrebačkim ulicama.

Socijaldemokratsko radništvo osuđuje ove nezdrave pojave. Nezdravi su to pojavi, jer daju povoda, da se koče kukavice kao junaci i mučenici; daju povoda da se naša politička bolest — hrvatsko-srpski spor — ističe kao stvar naše narodne časti i opstanka; — a dotle, dotle nas onaj treći gnjavi sve više i više; … stišće nam grlo i mi već jedva dišemo ali se zvali Hrvati, ali Srbi.

Pa dokle tako?

Sloboda, 5. rujna 1902. godine.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: