Jedna od najpoznatijih borkinja za prava siromašnih u Srednjoj Americi, Berta Cáceres, danas bi imala 49 godina, da je 2016. nisu ubili honduraški vojnici bliski SAD-u i strane korporacije koje pljačkaju tu malu zemlju. Kao pripadnica autohtonog naroda Lenca desetljećima se uspješno borila protiv velikih projekata elektrana koji su žrtvovali lokalne zajednice radi profita stranih megakompanija. Tijekom cijelog tog vremena bila je izložena prijetnjama i zlostavljanju od strane moćnika. A onda su prije tri godine naoružani ljudi ušli u njezinu kuću i pucali na sve koji su bili tamo.
Kasnije se ispostavilo da su ubojstvo počinili pripadnici vojske koji su školovani u SAD-u u poznatoj vojnoj školi za odrede smrti koji se bore protiv ljevice. Ubojstvo je naručeno od strane energetskih kompanija čijem je profitu Berta smetala. Iako su međunarodne organizacije i pojedini mediji prisilili vladu na istragu, nitko za njezino ubojstvo nikada nije kažnjen, unatoč tome što su počinitelji otkriveni. Razlog tome je činjenica da vojska, koja vlada zemljom u korist SAD-a i stranih kompanija, ne želi dopustiti da se njezini pripadnici kažnjavaju.
Na drugom kraju svijeta, u Poljskoj, prije nekoliko dana obilježena je godišnjica smrti Jolante Brzeske. U ožujku 2011. godine u park-šumi pred Varšave pronađeno je njezino tijelo, izgorjelo do neprepoznatljivosti. Jola je imala 64 godine. Kada je saznala za privatizaciju svoje zgrade, pridružila se kampanji „Stanovanje je pravo, a ne roba!“ koju je vodila skupina anarhističkih i ljevičarskih aktivista. Bila je predana aktivistkinja koja je išla na sve demonstracije, blokirala deložacije i savjetovala ostale potlačene. Nakon petogodišnje borbe s novim privatnim vlasnikom, Jola je ubijena.
Proces povratka imovine predratnim vlasnicima i njihovim nasljednicima u poljskoj metropoli zadnjih se godina pretvorio u izuzetno unosan biznis. Umjesto ispravljanja tobožnjih povijesnih nepravdi, proces je rezultirao enormnim bogaćenjem šačice poduzetnika s dobrim političkim vezama, koji su se dočepali brojnih vrijednih nekretnina na štetu gradskog proračuna i nekoliko desetaka tisuća ljudi nastanjenih u socijalnim stanovima. Jola je živjela u javnoj stambenoj zgradi, koja je neposredno nakon Drugog svjetskog rata obnovljena uz pomoć stanara. Nalazila se dobroj lokaciji, privlačna “developerima” te je to jedna od prvih privatiziranih nakon liberalizacije cijena najma 2005. Prošlo je devet godina od njene tragične smrti, koja ni dandanas nije razjašnjena, međutim, aktivisti i suborci svake godine obilježavaju taj datum i podsjećaju da se borba nastavlja.
Crvena akcija / Crvena inicijativa 