Slobodan i Krntija: sasvim drugačija priča o Hrvatima i Srbima

Ovih dana bombardiraju nas obljetnicama hrvatsko-srpskih ratova i međusobnih ubijanja. Ti zločini i žrtve međusobnih klanja, umjesto da ostanu vječni podsjetnik na užas nacionalizma, i danas se koriste za prepucavanja oko toga tko je kome više kriv i tko se kome mora ispričati, ako se već ne može osvetiti. Sve se predstavlja kao da su Hrvati i Srbi „prirodni“ neprijatelji koji nikada ništa nisu radili osim međusobno ratovali.

To naravno nije točno. U jednom još gorem i krvavijem sukobu, Drugom svjetskom ratu, također su sudjelovali i hrvatski i srpski nacionalisti, koji su također činili strašne zločine protiv naroda. Ali unatoč svom tom užasu, taj je rat završio sasvim drugačije nego posljednji. To je zato što tada, za razliku od sada, nije cementirana vladavina nacionalista, nego su nacionalisti poraženi. Njima se, drugim riječima, imao tko usprotiviti. Radi se naravno o partizanima.

Među tim partizanskim herojima koji su narod spasili od nacionalista nalaze se ljudi čije se biografije, herojstvo i čovječnost danas čine nevjerojatnima. Pogotovo u usporedbi s ološem koji nam sada kroji sudbinu. Upravo zato važno je uvijek podsjećati na njih. Ovo je priča o dvojici.

Slobodan

Milan Tomić rođen je u selu Cerna kod Nove Gradiške u zapadnoj Slavoniji u relativno bogatoj hrvatskoj obitelji. Istaknuti osjećaj za pravdu od malena ga je poticao na pobunu protiv autoritarnog i nepravednog sistema koji je uzrokovao nejednakost. Zbog toga je imao ozbiljnih problema tijekom školovanja. Tretiran je kao klasni izdajnik – dijete iz bogatije obitelji koje je željelo jednakost i simpatiziralo komunizam.

Kada je izbio Drugi svjetski rat, Milan je imao samo 20 godina. Ustaše koji su došli na vlast brzo su pohapsile vodeće komuniste u Novoj Gradiški, a Milan je to za trenutak izbjegao upisavši fakultet u Zagrebu. Ali paralelno sa studijem, pojačao je politički rad i postao jedan od komunističkih rukovodioca na svom terenu.

S obzirom na svoju novu ulogu i opasne zadatke koji su mu povjeravani, Milan je više puta hapšen i zvjerski mučen, ali nikada nije odao ni jedan podatak zbog čega je stekao veliko povjerenje drugarica i drugova. Početkom 1942. pobjegao je iz novogradiškog zatvora u obližnje selo Šumetlica u kojem su živjeli uglavnom Srbi koje su ustaše proganjale.

Šumetlica je izolirana i potpuno okružena hrvatskim selima. Tomić nije prvi koji je tamo dolazio. Bauljali su i svakakvi srpski nacionalisti sa svojim pričama. Ali ona Milanova je bila drugačija. On je govorio: ja sam Hrvat i došao sam kod vas da se zajedno borio protiv fašizma, a ne jedan narod protiv drugog. Zbog svojih organizacijskih sposobnosti uskoro je postao heroj lokalnim Srbima, a zatim i Hrvatima.

Svi su ga zvali po konspirativnom imenu „Slobodan“ jer je tamošnjem narodu utjelovio ideju slobode. Nije dočekao kraj rata jer je poginuo u borbi 1944. godine. Nakon rata podignut mu je spomenik u Šumetlici koji je 1991. srušila Hrvatska vojska.

Krntija

Priča Marka Oreškovića naizgled je dosta drugačija. On je 25 godina stariji od Tomića. Rođen je u ličkom selu Široka Kula u siromašnoj obitelji zbog čega je još kao klinac bio prisiljen putovati u potrazi za poslom. S 19 godina mobiliziran je u Prvi svjetski rat u mornaricu na teškom poslu ložača. Kao čovjek s izraženim osjećajem za pravdu redovito je ulazio u sukobe s brutalnim austrijskim oficirima.

Nakon rata radio je fizičke poslove po svim krajevima bivše Jugoslavije, između ostalog i onaj šofera. Po jednom od auta koje je vozio je i dobio nadimak, a kasnije i konspirativno ime Krntija. Kao netko tko je težak položaj radničke klase osjetio na vlastitoj koži, brzo se povezao s komunistima. Zbog tog je političkog opredjeljenja robovao u Sremskoj Mitrovici, Lepoglavi, Mariboru, Ljubljani…

Kada su fašisti u Španjolskoj započeli rat protiv izabrane ljevičarske vlade, Marko je, baš poput tisuća komunista iz cijelog svijeta, otišao tamo da se aktivno suprotstavi fašističkoj prijetnji kroz Internacionalne brigade. Iako su taj rat antifašisti izgubili, iskustvo oružane borbe protiv fašizma Marku je uskoro bilo ključno jer je Drugi svjetski rat došao i do Jugoslavije.

Dobio je zadatak da organizira otpor u Lici. Zbog terora i zločina ustaša protiv Srba, pripadnici tog naroda bili su najviše zainteresirani za ustanak. Unatoč tome što je bio Hrvat, baš kao i ustaše koji su provodili zločine, Orešković je uspio steći ne samo povjerenje Srba, nego im je uskoro postao i heroj o kojem su se pjevale narodne pjesme.

Krajem 1941. ubili su ga srpski nacionalisti iz zasjede, ali sjećanje na ovog organizatora ustanka nije nestalo. Lokalno stanovništvo mu je nakon rata u Korenici podiglo veliki spomenik koji su ranih 1990-ih srušili pripadnici jedne od srpskih nacionalističkih paravojski aktivnih na tom području.

Milan i Marko zavređuju da ih se sjećamo ne zbog nekih folklornih razloga, da bismo ponavljali fraze iz socijalističke Jugoslavije. Nego zato što simboliziraju drugačiju povijest ovih krajeva. Tu povijest su kreirali pravi heroji, u borbi za pravdu i jednakost, preko etničkih granica i nacionalnih podjela. I upravo zato ovaj nacionalistički ološ koji sada kroji sudbinu i Hrvata i Srba želi izbrisati svaki trag o njima. Naša je dužnost da im to ne dozvolimo.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

<span>%d</span> bloggers like this: