Bjelorusija: sile žele „svojeg“ diktatora, narod želi bolji život

Iako se u našim, u vlastiti pupak zagledanim zemljama teško može naići na ozbiljne vijesti o događajima u svijetu, u Hrvatskoj se, uobičajeno, o situaciji u Bjelorusiji izvještava papagajski ponavljajući zapadne izvore koji i ovu situaciju tumače na isti način kao i sve društvene pokrete u istočnoj Europi, od pada Berlinskog zida naovamo. Jadni potlačeni narod željan je slobode, zapadnih vrijednosti i velikog izbora toalet papira i zato se buni protiv komunističkog diktatora. Situacija na terenu poprilično je drugačija i zato donosimo perspektive drugova s terena.

Bjelorusija je, kao i sve post-sovjetske države, kapitalistička zemlja. Iako se Lukašenko tobože protivi kapitalizmu i proklinje kapitaliste (nazivajući ih “bogatunima”), u stvarnosti je predstavnik jedne frakcije krupne buržoazije. Veliku moć koja je koncentrirana u njegovim rukama koristi kako bi štitio interese nekoliko njemu privrženih kapitalista.

Iz godine u godinu situacija bjeloruskih radnika sve je gora: gube sve više osnovnih prava i sloboda, od prava na medicinsku skrb, stanovanje i besplatnog obrazovanja do poštenih nadnica, prava na okupljanje, slobodu medija i govora. Međutim, ne radi se o komunističkoj ili diktaturi proletarijata kako nas liberalni mediji pokušavaju uvjeriti, nego o diktaturi buržoazije. I to domaće buržoazije koja se pokušava održati u srazu s dolaskom zapadnog kapitala s jedne strane, i ruskog s druge. Uz to postoji i klasni sukob krupne buržoazije sa srednjim i malim kapitalistima. Sve te kontradikcije pokušavaju se stopiti i prikazati kao sukob između jedinstvenog naroda i moćnog predsjednika. Iz čega proizlazi i rašireno uvjerenje da je za sve kriva samo jedna osoba – Lukašenko koji je na vlasti već 26 godina. Takav sentiment osnažuju i liberalni i nacionalistički komentatori koji spas zemlje vide u smjeni jedne osobe, a ne promjeni sistema koji eksploatira svoj narod.

Za razliku od Ukrajine u Bjelorusiji nacionalistička priča nikad nije jače zaživjela među narodom. Država čitavo vrijeme nastoji održati što bliskije odnose s Rusijom, čak i ujediniti se s nekoliko ostalih post-sovjetskih država u neki novi oblik SSSR-a. Pro-zapadni, liberalni krugovi koji streme priključenju Europskoj uniji, kao ni autonomaška nacionalistička opcija, nikad nisu imali realnu političku moć u bazi.

U takvom rasporedu snaga u kampanji pred nedavno održane izbore isplivala su tri nova kandidata: Sergej Cihanovski, Viktor Babarika i Valerij Cepkalo. Iako tehnički odvojeni od nacionalističke opozicije, brzo su usuglasili zahtjeve.

Cihanovski je Youtube zvijezda s karijerom u ruskom šoubiznisu. Pred godinu dana počeo je svoj YT kanal na kojem je prikazivao razmjere bjeloruske bijede, zapuštenost sela, posvemašnje siromaštvo, korupciju vladajuće elite. Budući da je to zaista iskustvo značajnog dijela bjeloruskog stanovništva, brzo je stekao poklonike u nekim dijelovima društva. Kad jer najavio kandidaturu za predsjednika, nije izložio nikakav politički program nego je svoje šanse bazirao na velikoj popularnosti svoga kanala.

Za razliku od njega, Babarika i Cepkalo izašli su s konkretnim planovima koji su se pritom značajno razlikovali od uobičajenih parola nacionalističke opozicije – koje se sve svode na raskid svih veza s Rusijom. Obojica iskusni u biznisu (Babarika je bankar, Cepkalo kompjuterski stručnjak i poduzetnik) zalagali su se za nastavak poslovnih veza s Rusijom, a ostatak programa svodi se na potpunu liberalizaciju svih segmenata društva: privatizacija industrije i poljoprivrede, kao i zdravstva i obrazovanja.

Njihov poslovnjački kredibilitet priskrbio im je ozbiljnu potporu. Prije službene kandidature, Cihanovski i Babarika su uhapšeni, a Cepkalo je pobjegao u Rusiju, gdje ionako ima razvijenu diplomatsku i poduzetničku karijeru. Jedina preostala protukandidatkinja je Svjetlana Cihanovska, žena spomenutog Cihanovskog koja je oko sebe okupila sada ujedinjenu nacionalističku i liberalnu opoziciju.

Hapšenje najavljenih protukandidata snažno je motiviralo stanovništvo na davanje potpisa potpore za Cihanovsku jer je zajednička logika svima bila: za bilo koga, samo ne za Lukašenka. Tzv. “redovi solidarnosti” koji su se oformili na mjestima za davanje potpisa postali su “lanci solidarnosti”. Kao komunikacijski kanal za sve željne promjena, ubrzo su otvorene chat grupe na Telegramu, koje su dobile i snažnu promociju na sličnim, već uhodanim opozicijskim grupama. Vrlo brzo postalo je jasno da su te grupe mrežna infrastruktura – prostor i komunikacije i organizacije – za novu „obojanu revoluciju”, odnosno državni udar. Savjeti i preporuke koje su se dijelile na tim mrežama potječu iz poznatog “priručnika” Genea Sharpa Od diktature do demokracije.

Organizatori su koordinirali mirne masovne proteste na taktički odabranim mjestima i prigodama: prilikom hapšenja Babarike, na proslavi dana nezavisnosti (3. jula), kao reakcija na odbijanje službenih kandidatura Babarike i Cepkala s planom da se nastave i nakon izbora, u slučaju pobjede Lukašenka. Unatoč nedvojbenom postojanju velikog nezadovoljstva vladajućom garniturom, zapadno oduševljenje “spontanim” iskazima nezadovoljstva ne odgovara situaciji na terenu.

Izbori su održani, Cihanovska tvrdi da je pobijedila i u međuvremenu je prebjegla u Litvu – još jednog šampiona ljudskih prava i zapadnih vrijednosti – zbog straha za vlastitu sigurnost. Situacija se mijenja iz dana u dan, dio državnih medija ne prati službene protokole, a čak i dio represivnih snaga polako otkazuje poslušnost Lukašenku, dok se on za pomoć obraća Putinu, velikom demokratu i borcu protiv korupcije. Ma kako se situacija razvila, geopolitički interesi Zapada i Rusije sigurno neće zagovarati narodne interese Bjelorusa već puno puta viđeni scenarij iznevjerenja narodnih očekivanja vjerojatan je i u ovom slučaju.

Zatvoreno za komentare.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

<span>%d</span> bloggers like this: